Demokrate i nepodnošljiva lakoća laganja
Vjerujem da svi pamte gostovanje Alekse Bečića na RTS-u i konkretno pitanje novinarke kojim jezikom govori? Nakon nekoliko minuta očitog mučenja i novinarke i gledalaca, Bečić ipak nije odgovorio na pitanje. Govorio je jedino što zna i jedino o čemu ima dozvolu da govori. Pitanje identiteta je tabu tema, čir na dupetu, koji ne bi trebalo ni pominjati. Znanje stečeno u SNP baraci poput cunamija zapljusnulo nas je s televizijskog ekrana
Ako hoda kao Demokrata, govori kao Demokrata, izgleda kao Demokrata, onda je Demokrata. Ili, ako računa da su građani Crne Gore lišeni i zrna zdravog razuma, čula sluha i očinjeg vida, onda je bez sumnje Demokrata. Baš to je naša ministarka kulture. Mada sam o Demokratama napisao gomilu tekstova, a prije toga pročitao gomilu tekstova koje su pisale Demokrate, ovaj fenomen, ili, ova patologija od partije, i dalje mi nije u potpunosti jasna. Koliko god da ih gledate, slušate, čitate, opet ste na početku. Opet ste u čudu. Već je minula decenija otkad je nastala partija porođena u porodilištu SNP-a, u skromnoj baraci na obali Morače, a ipak, kao da su rođeni juče. Ni milimetar nijesu odmakli od izvora. Od temelja zidanog na zaostavštini Slobodana Miloševića. Ni nakon deset godina Demokrate nijesu naučile da govore. I danas neumorno, do u beskonačno ponavljaju prve izgovorene riječi. I danas se igraju istim zvečkama i lutkama kojima su se igrali nakon rođenja. Protokom vremena obično evoluira svako. Ali ne i Demokrate. Isti registar, isti narativ, i ista meta. Isti jezik mržnje i laži. Ista sklonost imanentna lošim đacima koji na konkretno pitanje nastavnika sriču jednu jedinu lekciju koju su naučili. Ma što ih pitali, oni će izgovoriti ili napisati samo ono što su učili u centrali. Ono što su učili na partijskim seminarima na kojima je predavač Boris Bogdanović, guru sekte i vrač ovog veselog sela.
Vjerujem da svi pamte gostovanje Alekse Bečića na RTS-u i konkretno pitanje novinarke kojim jezikom govori? Nakon nekoliko minuta očitog mučenja i novinarke i gledalaca, Bečić ipak nije odgovorio na pitanje. Govorio je jedino što zna i jedino o čemu ima dozvolu da govori. Pitanje identiteta je tabu tema, čir na dupetu, koji ne bi trebalo ni pominjati. Znanje stečeno u SNP baraci poput cunamija zapljusnulo nas je s televizijskog ekrana.
Jeftini izliv manipulacija postao je kanon svakog javnog nastupa Demokrata. Da je tako uvjerava nas i naša ministarka kulture. Upitana o Bećiru Vukoviću i Borisu Raoniću, osvjedočenim kršiteljima zakona, naša ministarka, u maniru svojih partijskih šefova, zapravo nije rekla ništa. U stvari jeste, rekla je. Kazala je da RTCG izgleda mnogo modernije, i da ima raznovrsniji programski sadržaj u odnosu na neko prošlo vrijeme. Pretpostavljam da je imala na umu vrijeme diktature i tirjanstva. A onda je ministarka naglasila da to treba podržati i da RTCG nije samo jedan čovjek.
Zaista, nije RTCG samo jedan čovjek. RTCG danas su svi oni koji su svojim nezakonitim radnjama omogućili da nezakoniti direktor Raonić progoni novinare koji su gradili RTCG. Da prima masnu platu, iako je nazakonit. Da revnosno služi režimu, jer, to valjda i jeste svrha jednog nezakonitog direktora. A da je RTCG modernija, jeste. Samo će zlonamjerni reći da direktan prenos sahrane Amfilohija Radovića, usred pandemije kovida, nije u skladu s trendovima i da nije moderno. I samo će zluradi reći da direktan prenos crkvenog vjenčanja Moma Koprivice, ministarkinog partijskog druga, nije u skladu s trendovima i da nije moderno. Vaistinu jeste, moderno i raznoliko, kako nam otkriva ministarka.
O Vukoviću je kazala isto. Takoreći opet ništa. Zapravo jeste, rekla je. Navela je broj katalogizacijskih zapisa u Nacionalnoj biblioteci. Istoj onoj biblioteci koja je ministarki predočila da je Vukovićeva knjiga maštarija, falsifikat. No dobro, to, kaže ministarka, nije u njenoj nadležnosti. Ali u njenoj nadležnosti jeste da nas upozna s "plodnim piscem" Vukovićem i njegovim "ponosom" prilikom dodjele priznanja. Baš tako ministarka dokazuje Vukovićev patriotizam i demantuje zlobnike koji su Vukovićev odnos prema Crnoj Gori, crnogorskome jeziku, crkvi, naciji, ilustrovali samim Bećirom Vukovićem. Njegovim plodnim govorom mržnje. Ali, zašto bi se ministarka bavila takvim banalnostima? Vuković je ponosno primio najviše državno priznanje i pozamašan novčani iznos. Ko ne bi bio ponosan, draga ministarko, ako bi ga nagradili za nešto čega nema? Za laž. A laž je sve u vezi s Vukovićevom knjigom.
Ako već odluka žirija nije u nadležnosti ministarke Vujović, jesu li, možda, u njenoj nadležnosti tv stanice i portali mržnje? Šovinističke pećine iz kojih kulja mrak. Mrak proizveden u beogradskim fabrikama propagande.
Zar nije ministarstvo kulture i medija u obavezi da zauzda vulkan mržnje koji emituju režimski mediji? Ili je i to grijeh onih koji su šest godina opozicija. Je li i to nasljeđe, zasluga svrgnutog tirjanina? Je li javna prijetnja ministarkinog šefa Bogdanovića da će posredstvom svoga direktora policije utamničiti novinare koji mu nijesu po volji u nadležnosti ministarstva kulture i medija?
Mi to onako, ministarko, za sebe, i sebi u bradu. Vaš odgovor već znamo.