Da oprostite, crnogorski
Za Antenu M piše Adnan Čirgić
Vijest da je Petru Glendži neki crnogorski izdavač štampao studiju na crnogorskome jeziku uz uredničku napomenu u kojoj maltene piše "autor je, da oprostite, svojevoljno pisao tekst crnogorski" nije mogla iznenaditi nikoga. Za iznenađenje je, međutim, da imamo eto i takvih autora koji se ne daju disciplinovati u skladu s pameću crnogorskih postiđenika. A što je drugo do stid od sama sebe kad crnogorski izdavač ima potrebu da se ogradi od autora zato što umjesto gdje piše đe, zato što umjesto sjutra piše śutra i sl. Ako su prije nepune dvije decenije razni pseudolingvistički mudroseri kitili javni prostor porukama da će standardizacija takvih oblika dovesti do komunikacijskih prepreka širom našega jednojezičnoga prostora (podrazumijeva se - srpskoga), ovđe nije riječ o tekstu koji je plasiran mimo granica Crne Gore, dakle nije riječ o tekstu namijenjenu publici koja ne razumije što znači "đed", "śećanje" ili "đe".
Decenijama kroz redovni školski sistem podučavani da je mjera jezički nepravilnoga ono kako se u Crnoj Gori govori, ovđe su odgojene generacije ljudi koji se stide jednoga od najbitnijih, bazičnih vidova identiteta - jezičkoga. Samo se tako moglo desiti da polovina stanovništva Crne Gore danas svoj jezik ne naziva svojim no tuđim imenom, a da više od polovine smatra da je jedino ispravno pisati onako kako drugi govore, odnosno onako kako se u Crnoj Gori ne govori.
Teško da će ko pronaći u Crnoj Gori napomenu u kojoj se urednik ili izdavač izvinjava čitaocu što je tekst objavljen na srpskome jeziku (na ekavici) ili na hrvatskome ili bosanskome jeziku. Naravno, takva bi napomena bila gotovo jednako smislena kao i ona ispod Glendžina teksta. Međutim, napomena Crvenoga krsta mogla bi se uporediti s nezamislivom situacijom u kojoj bi se Crveni krst Srbije izvinio čitaocima što je autor teksta u njihovu izdanju odabrao ekavicu.
Dok se beogradska posluga na vlasti u Crnoj Gori povazdan predstavlja kao čuvar njegoševske tradicije, oni zapravo zatiru sva obilježja te tradicije koja je do nas dotekla. Da je tako, vidi se i po pitanju jezika koji se ne oslanja ni na tu tradiciju ni na savremenu praksu no na jezičku ideologiju skovanu u srpskim centrima prije gotovo dva vijeka.
Stoga neka Petru Glendži ide na čast što mu je tekst objavljen "s oproštenjem" jer bi isti izdavač morao publikovati napomenu "da oprostite" da je kojim slučajem objavio kakav tekst bilo kojega od četiri crnogorska književna klasika: Petra I, Njegoša, Stefana Mitrova Ljubiše ili Marka Miljanova. Nijedan od njih nije se pridržavao načela velikosrpske jezičke pravilnosti koja je i danas na cijeni u Crnoj Gori čiji je službeni jezik crnogorski. Takva je situacija danas ne samo rezultat djelovanja srpske političke elite (i aktuelne i one iz minulih vremena) no i rezultat nesvijesti postreferendumske elite koja je hranila trojanske konje u crnogorskoj lingvistici i crnogorskoj kulturi.
Budući da aktuelna elita crče za reaktuelizacijom Njegoša, uz ovaj slučaj ništa bolje ne paše od njegova stiha: "Viđi vraga su sedam binjišah".
Najbolji odgovor na sve učestalije negacije crnogorskoga jezika od strane vlasti jeste insistiranje na pisanju na sopstvenome jeziku, bez zazora i stida, jer je to jezik na kome su ostvarena djela koja pripadaju južnoslovenskome književnom vrhu. Pa neka urednici domeću sve češće "crnogorski, da oprostite".