Da je Balašević danas živ

Da je simbolika zeznuta i vrlo primjetna stvar, najbolje se može vidjeti po tome što je tačno na četvrtu godišnjicu smrti Đorđa Balaševića Novi Sad postao grad koji se istovremeno pokušava suočiti s tragedijom i nasiljem koje mu se dogodilo, čineći to kroz opštenarodnu pobunu koja je probudila čitavu Srbiju, a na kraju i regiju.

Činjenica je opet da je sve ovo što upravo gledamo sam Đole anticipirao i otpjevao na kultnom albumu “Devedesete”, ali ne zato što je bio toliko vidovit, nego baš suprotno, iz razloga što je bio optimističan, onoliko koliko i autorefleksivan i što je bio uvjeren da je poglavlje devedesetih nakon okončanja ratova i pada Miloševića s vlasti zatvoreno.

I istina, svako normalan bi to i očekivao, jednako kao što bi i takav rasplet možda i prejudicirao iz puke želje da tako bude, odnosno zbog whishful thinkinga.

No, kao što znamo, Srbija je nakon kraćeg intermezza s početka dvijehiljaditih, ušla u produžetak devedesetih s Vučićem na čelu, u beskrajni i donedavno beznadežni produžetak, kojem se konačno nazire kraj.

On će doći četvrt stoljeća nakon prvog poraza devedesetih i Đoletovog istoimenog albuma, ali i nakon četiri godine, odnosno tačno olimpijskog ciklusa nakon njegove smrti. A opet će taj album i tri pjesme s njega biti i ostati one koje najbolje opisuju ovo što se upravo događa u Novom Sadu i koncentrično se širi dalje.

To su, naravno, pjesma “Živeti slobodno”, koja je bila i neka vrsta himne ondašnjih demonstracija, zatim “Plava balada”, o drugu koji je na kraju odlučio poslušati vođu i poslati kordon na studente te biser-pjesma, “Dok gori nebo nad Novim Sadom”, tužna posveta novosadskom mostu srušenom u NATO bombardovanju i Balaševićev lament nad vlastitim gradom, ljubavima i uspomenama.

I bez obzira što je ovaj aktualni opštenarodni pokret koji uključuje razne generacije i slojeve stanovništva, logično ideološki raznorodan i ima samo jedan zajednički cilj, a to je normalan život u pravnoj državi bez autokratske vlasti, što znači da sasvim sigurno brojni od pobunjenih građana ne dijele Đoletove političke stavove, jednu stvar mu ne mogu osporiti. A ta je da je upravo on i upravo na albumu “Devedesete” i kroz ove tri spomenute pjesme pokazao da patriotizam i ljubav prema vlastitom gradu mogu istovremeno uključivati i otpor prema onima koji vas napadaju izvana, kao i prema onima koji vas terorišu iznutra.

S pjesmom “Živeti slobodno” koja je od starta imala himnički potencijal, kako tekstualni, tako i muzički, sve je jasno. Balašević je kroz nju svojim sunarodnicima i sugrađanima, ali prvenstveno mladima poručivao da ne zaslužuju život u getu te da se čitav svijet otvara pred njima, sugerišući im da ga zgrabe svom snagom i prepuste se i svijetu i životu bez straha:

“Živeti slobodno, svetom se oriti/ Okićen perom sokola, za urok protiv okova/ Živeti slobodno, pesmom pokoriti/ Tvoj steg na svakom gradu je gde ti se neko raduje/ Probati jug ko zrno grožđa sa dlana Bogorodice/ Liznuti so sa onog gvožđa za koje vežu brodice/ Slušati vetre kako gude u bele stepske jasene/ Zajtiti vode koje bude gene u tebi spasene.”

I sve ostalo je u toj pjesmi puno slika koje donekle podsjećaju na današnje slike, s bitnom razlikom što je šetača i podrške otporu puno više, nego onda. Ali možda je najpreciznija, što sugestija, što anticipacija onoga što će doći povezana s najvećom studentskom porukom uopšte, uz onu o nenadležnosti, a ta je u odbijanju da budu potkupljeni: “I zdrobi lažne dijamante ko ljusku šupljeg oraha/ Nek bulevari sveta pamte muziku tvojih koraka.”

“Plava balada” je neka vrata nastavka priče o Banetu i jogurt revoluciji, koja se kao nit provlačila kroz njegove albume, da bi s ovom pjesmom dosegnula vrhunac u stihovima: “Ne znam, Plavi, meni se činilo/Da Beograd slavi/ Veliki Uskrs duha, svi ti grafiti/ A, onda kordon/Pred onom decom/ K’o pred tobož nekom hordom/ Znaš šta sledi, ipak je ona/ Bila nešto što vredi/ Pa, kad se onog jula/ Nismo potukli zbog njene časti/ Zar ćemo sad zbog ovih/ Očajnika željnih vlasti.”

I na kraju “Dok gori nebo nad Novim Sadom”, pjesma zbog koje je jasno da niko nije bolje oslikao traumu 1999. od njega. I da, Balašević je taj svoj Novi Sad opjevao u puno pjesama, zahvaljujući kojima svi znamo za “ulicu Dositejevu”, Studenjak ili za “ulicu Jovana Cvijića u kojoj sad rastu neka druga deca”, ali mu ovako moćnu posvetu prije toga nije napisao.

I logično je da nije, jer Đole sve do 1999. nije imao priliku vidjeti teror doslovnog razaranja nad gradom. U momentu kad ga je vidio i doživio, bez obzira što mu je zapravo i bilo unaprijed jasno kako bi čitava priča mogla završiti, ostali su samo tuga, rezignacija i ljubav:

“Da se ne lažemo, nije to bio neki most/ Od onih podignutih da bi se na njih gledalo/ Ne, pre je bio od onih podignutih da bi se sa njih gledalo/ I pod njima prvi put poljubilo/ Ali ponekad ga je ona prelazila svojim uobraženim kadetskim korakom/ A mesečina se kao deverika lovila u mrežu njene kose/ Po tome ću ga, eto, pamtiti.”

Pjesma se završava vjerom u pobjedu svjetlosti nad tamom, preciznije stihovima: “Pa ponizi ovaj mrak tim svojim lucidnim sjajem/ Zaigraj bosa i prkosna/ Dok iznad Novog Sada Đavo pali svoja kandila.”

Novi Sad je doživio tri istinske tragedije u proteklih osamdeset i pet godina. Prva je bila Novosadska racija i strašni zločin nad Jevrejima, drugi je bilo bombardovanje i rušenje mosta, a treći rušenje nadstrešnice.

I dok je prva tragedija nekako potisnuta nakon pobjede partizana i stvaranja novog ambijenta u gradu, onog istog ambijenta koji je formirao Balaševića, bez obzira što se njene aveti vraćaju na način da su neki od aktera zločina i racije skoro završili na planiranom spomeniku žrtvama komunizma, druga je realno ostala još uvijek neprevaziđena, kao i treća.

S tim faktorom da ih povezuje priča o mostu i mostovima i da se i na stvarni i na metaforički način, blokada tri mosta od strane studenata i građana, zajedno sa susretom beogradskih i novosadskih studenata nad rijekom, nekako upisuju u Balaševićevu priču o ponižavanju mraka koji je nemoćan protiv ljubavi i u pobjedu nad traumom.

Tužno je samo po sebi što je Đorđe Balašević prerano preminuo, ali je dodatno tužno i to što nije uspio vidjeti stvarnost mladosti i ljubavi koja se upravo događa u njegovom Novom Sadu, stvarnost potaknutu neopisivom traumom.

Ako nešto u toj činjenici može biti utješno, to je u ovome prethodno napisanom, da je on sve ovo što sada gledamo, praktično već opjevao prije dvadeset i pet godina. I tačno tolika, odnosno najmanje tolika je, ako ne i deset godina duža, i vremenska rupa u kojoj su bili i donekle još uvijek jesu Srbija i Novi Sad.

Međutim, društvo koje je vitalno i koje ima ovakve pjesnike u rupi ne može biti vječno i to se sada i pokazuje.

Srbija i svi ovi naši prostori su dosad Novi Sad ponajprije prepoznavali po Balaševiću, a od sada će ga prepoznavati i po studentima, mostovima i maratonskom maršu prema tom gradu. Velik je to grad, bio je to i prije 20. i 21. vijeka, jednako kao što bi to i ostao sve i da mu se ovi užasi s jedne strane i svjetlosti s druge nijesu dogodile. Ali Balašević i studenti će nas zauvijek podsjećati zašto je to tako. Posebno nakon noći u kojoj su preplivali Dunav.