Crvena haljina Joke Baletić i bijele ruke vlasti
Za Portal Analitiku piše: Sanja Orlandić
Kad je počeo Drugi svjetski rat, Joka Baletić imala je svega 16 godina. Samo tri godine kasnije, njen će život prekinuti domaće fašističke sluge – lokalni četnici. Iako je na istorijskoj sceni bila kratko, ostala je upamćena kao primjer hrabrosti, odvažnosti i nepokolebljivog antifašističkog heroizma.
Ova nikšićka gimnazijalka na početku rata pridružila se partizanima Rudinsko-trepačkog bataljona. Nakon sukoba s četnicima na Kablenoj glavici, zarobljena je zajedno s Ljubom Čupićem. Istorija je zapamtila da se pred sudom pojavila u crvenoj haljini koju joj je poklonila sestra, kao simbolu prkosa i otpora, podigla pesnicu i uzviknula: „Smrt fašizmu!“. Time je ponizila i sud i one koji su vodili montirane procese.
Sudija je, u maniru sluge sile, naredio da je odmah udare. Joka nije ćutala, prekidala je tužioca i govorila mu u lice da laže. Kažu da su Talijani tražili blažu kaznu od smrtne, ali su tu bili domaći četnici, za šaku makarona uvijek spremni da dokažu da mogu biti revnosniji od svojih gospodara, pa su je osudili na vješanje.
Istorija takođe pamti da je na vješala izvedena 9. maja 1942, zajedno sa saborcem Čupićem. A ono što nadilazi sve činjenice jeste njen posljednji čin. Joka Baletić odgurnula je dželata nogom i rekla: „Nijesi dostojan da mi staviš omču oko vrata. Ja ću sama.“ Tom rečenicom Joka je oduzela moć dželatu jer mu je uskratila izvršenje presude.
Simbolički je pobijedila jer nije pristala biti pasivna žrtva već je izabrala kako će umrijeti. Tako je demonstraciju sile pretvorila u demonstraciju slobode, a čin egzekucije pretvorila u čin otpora! Samo jednom rečenicom, Joka Baletić odbila je da prizna njihov autoritet, njihovu pravdu i njihovu moć i svojim životom platila cijenu slobode za koju je znala da mora doći. I došla je, tri godine kasnije.
Razlika između 1942. i danas nije samo u vremenu, nego u ulozima. Tada se izbor između života i smrti svodio na jasan čin hrabrosti i principa. Danas se radi o simboličkom priznanju – o spomeniku heroini u gradu koji je osvijetlila svojim činom. No, na inicijativu da Joka Baletić dobije spomenik, predstavnici aktuelne vlasti u Nikšiću odlučili su da ostanu uzdržani. Jednako hrabri kao njihovi ideološki prethodnici, nijesu se usudili ni da glasaju protiv.
Uzdržanost, u ovom slučaju, nije nikakvo odsustvo stava, već njegov najogoljeniji oblik. Izabrali su, dakle, prostor između, najudobniju zonu političke neodgovornosti u kojoj se ništa ne izgovara, ali kojom se sve poručuje. Time su poslali više nego jasnu poruku. Prije svega, da ni danas nijesu u stanju da priznaju ono što je očigledno i da im smeta ime koje ne može stati u njihove revizionističke i ideološki zakržljale okvire. A sviđalo im se ili ne, ne glasati za spomenik Joki Baletić znači svjesno stati nasuprot vrijednostima za koje je dala život.
No, istorija vrti i pokazuje da kukavičluk ne nestaje već da samo mijenja formu. U Jokino vrijeme mjerio se spremnošću da se služi sili. Danas se mjeri spremnošću da se ćuti pred istinom. Ipak, Joka Baletić upisala je sebe u istoriju, a spomenik od onih koji s kulturom imaju veze koliko s četnici s ljudskim pravima, zasigurno joj i nije potreban!
Nikšić pamti svoje heroine – i Joku, i Daru, i Olgu i Milevu, a onih koji su im sudili ne śeća se ama baš niko!