Bez argumentacije u matematici

Prije nepunih mjesec dana desila se konferencija za štampu, tokom koje je šef kabineta izigravao premijera i glavnog i odgovornog urednika svih medija u Crnoj Gori, a ministar finansija izrazima lica pokazivao u kojem smo ekonomskom **anju, dok su ostali sa potonje „večere“ dobacili do slabašnih rekvizita.

Potom je stiglo doigravanje javne rasprave, gdje su se državne sekretarke ministarstva finansija uz premijerovu savjetnicu dobrano obrukale, unižavajući kako institucije tako i ozbiljne odgovornosti i ovlašćenja. Prije nepunu sedmicu se na sjednici resornog odbora crnogorske Skupštine desilo kontrolno saslušanje, gdje je premijer glumio čitača barila-makaroni-cijena, a nominalni ministar finansija uz prijetvorni osmjeh pokušavao sakriti paniku.

Kako javno nezadovoljstvo oko nacrta Fiskalne strategije nije umireno, stigao je intervju nominalnog ministra finansija (izvor: Bankar.me). U navedenom obraćanju crnogorskoj javnosti prepuno je izraza nepoštovanja aktivnosti ministarstva finansija. Nominalni starješina organa je iskazao stratešku i ekonomsku nepreciznost narednim stavom:

„Ne stoje navodi da će se usljed smanjenja doprinosa smanjiti buduće penzije. U samom načinu obračuna penzije nije se mijenjalo apsolutno ništa, i jasno je da do umanjenja penzija ne može doći u narednom periodu.“

A nakon par pasusa sam je sebe demantovao a trebalo je da poentira:

„Obračun penzija je individualan za svakog pojedinca, koji ostvari uslove za odlazak u penziju, propisane Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju, i predstavlja, prije svega, odnos osnovice, koja je zarada pojedinca kome se obračunava penzija, i prosječne zarade u CG, kao i penzijskog staža. Tako se na osnovu propisanog načina obračuna dobija iznos ličnog boda, koji se nakon toga množi sa vrijednošću penzije za jedan lični bod, koji predstavlja utvrđeni nominalni iznos penzije za jedan lični bod. On se usklađuje tri puta godišnje, što jasno pokazuje da u načinu obračuna doprinosi nisu parametar koji ima uticaja na visinu penzije.“

Prevedeno: osnovica koja pripada pojedincu je štednja. Osnovica se odnosi na akumulirano uknjižene primitke po osnovu PIO doprinosa po svakom zaposlenom-oj pojedinačno kod svakog poslodavca pojedinačno. Navedena štednja se dokazuje M4 obrascima, koje poslodavac za svakog zaposlenog/u predaje tokom tekuće godine za prethodnih 12 mjeseci. M4 obrazac je rekapitulacija za svakog prijavljenog-u na IOPPD (prijava poreza i dopriunosa na zarade i ostala lična primanja fizičkih lica) shodno šiframa vrsti rada, koje se odnose na redovni radni odnos. Ima još tu šifri rada, kojima se mogu sprovesti dodatna preračunavanja, kao i naknadnim procedurama uključiti u izračun penzije za svakog pojedinačno.

Ta štednja predstavlja poštovanje principa međugeneracijske solidarnosti. Zato „lični bod“ nije pitanje namjenskih i/ili opštih prihoda, tj. ukoliko bi se nominalni ministar izražavao shodno rječniku završnih računa budžeta, nije pitanje izvora finansiranja izdataka u budžetu zemlje.

U pitanju su namjenski izvori finansiranja, koji se pravilno knjiže kroz objedinjenu poresku prijavu, i uplaćuju na jedan transakcionin račun 8*0-30000-74. Takav trezorski mehanizam praćenja uplaćenih sredstava ne umanjuje važnost zakonske obaveznosti da se u pozadini predaje IOPPD za svakog pojedinačno za svaku poziciju pojedinačano: pio-zaposleni, pio-poslodavac, ZZZ-zaposleni, ZZZ- poslodavac, Fond rada i Fond za profesionalnu rehabilitaciju.

Ukoliko nominalni ministar finansija pokušava da procedurama novčanih tokova (i/ili računovodstva javnog sektora koje tek ne razumije) zanemari suštinu primarne višeslojne transakcije, a bez argumentacije u matematici, koja se bazira na neupitnom obligacinoom ugovornom odnosu poslodavca i zaposlenog, tada je ispolitizovano ubio kategoriju akumuliranog radnog staža, iako to po zakonu ne smije.

Ovo je ta zamka koja treba da se proda kao nevažnost, a slabost je, nažalost, mnogobrojnih crnogorskih računovođa-đica, komercijalnog i/ili javnog sektora: vidi se samo dio a ne ukupnost, a onda ministar misli da može netačnošću da objasni zanemarivanje principa međugeneracijske solidarnosti.

Zakonski je određeno da se budžet ne vodi u režimu: sve u jedan ćup. Namjena sredstava koja stignu na navedeni transakcioni račun po osnovu objedinjene poreske prijave se mogu nesumnjivo utvrditi. Sa navedenog računa, a prihodnim prijavama propisanim pravilnikom, puni se račun Glavnog državnog trezora, što nanovo dokazuje da se u cent transakcije obligacionog odnosa mogu upariti sa svakom IOPPD svakog poslodavca pojedinačno, za svaku/og zaposlenu/og.

Iako je ministar finansija obavezan da služi ukupnosti zakonskih obligacija po raznim osnovama uz najposvećenije poštovanje svakog segmenta javnih primitaka i izdataka, izgleda po njemu sad nije potrebno da budžet ima i funkcionalnu, i ekonomsku, i organizacionu, i programsku i projektnu klasifikaciju, zar ne? Ili, drugačije o istom: šta bi mogla biti pozadina javne netačnosti nominalnog ministra finansija?

Dok nije bilo Zakona o budžetu i fiskalnoj odgovornosti, svi naši politički grajači su mogli otimati iz budžeta, bez projektne razrade potencijalnih otpuštanja. Amaterima je očigledno da je nominalni ministar finansija, da bi razvodnjio sistemsko-ustavne važnosti doprinosa PIO i Fonda PIO, izabrao da zanemari činjenicu da Zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti, iako ima definiciju namjenskih prihoda, strogo propisuje da se shodno čl. 41 „ … finansiranje izdataka potrošačkih jedinica prema zakonom utvrđenoj namjeni”.

Nema automatike u prenosu ni za jedan javni primitak, osim onaj koji ima karakter „sopstvenog prihoda“ kao izvora finansiranja partikularnih izdataka, a koji je nastao prodajom imovine ili projektnim prilivima, a koji su u momentu planiranja već poznati i unijeti u obrazloženje zakonskog teksta.

Kad nominalni ministar finansija ovako namjerno pomiješa različite zakonske termine, to nije iskaz neznanja. Ovo je svetinja upravljanja javnim primicima, koju nominalni ministar finansija zna napamet, no odlučio je da javno ne bude branitelj institucije i zakona, već pes-fatamorgane o povećanju plata i penzija. Opet je javna politika koja treba da važi za sve, poražena s*upidnim bilbord-obećanjima, pa bi građani/nke-žedni-preko-vode-do-uništavanja-samih-sebe-trebali-da-prođu i zahvale se Vladi Crne Gore.

 Budžet zemlje, kao zakon, tj. pregled javnih primitaka i izdataka, odnosno pregled izvještajnih zamešateljstava mnogobrojnih pozicija za skoro stotinjak budžetskih potorošačkih jedinica, i za preko 150-ak programskih segmenata, ne smije da bude javni prostor gdje se bilo kome mogu otpustiti sredstva po automatici, odnosno zaprimiti značajne uplate za pio-doprinose i to zvati „opštošću“ kako bi se izbrisala jasna pojedinačna (individualna) štednja svakog zaposlenog/e.

Nažalost još uvijek se mogu izvršiti otpuštanja lošim javnim preduzećima (kojih nema u Zakonu o privrednim društvima) i Univerzitetu, jer se pravdaju stu*irdarijama „lex specialis“ okvira, ali i to će se mijenjati agendom EU pridruživanja.

Ni jedan ministar finansija ne smije okrenuti leđa činjenicama i regulatornom okviru, mada su i ministar 42-e i ministar 43-e Vlade Crne Gore zdušno služili uporedivoj neprincipijelnosti. Prvi, jer onomad nije bio spreman da bude ministar. Drugi jer je odlučio da u struci ubije sebe najboljeg, i postane dri*anić-od-*oanikija.

Tekući ministar finansija je imao besprijekorno-dobru priliku. Navedenim intervjuom je sebe sveo na pesovanje po df-u u neprofesionalnoj-budžetskoj straži.

 Nepromislio je i još jedan detalj: u nacrtu Fiskalne strategije je predlaženo uvećanje PDV na ugostiteljstvo i to od strane toksične drugarice, koja decenijama služi sivoj ekonomiji. Poreski obuhvat je prevashodno trebalo razvijati uvođenjem predstavnika/ca advokatske profesije u evidentirani promet, a nakon toga upornim radom poreznika i poreskih obveznika u vezi uvođenja pijačnih prodavaca (zeleniš i roba), vulkanizera i stanodavaca u fiskalizaciju.

 Tada bi bio dobar moment da se spovede konvergencija prema jedinstvenoj stopi PDVa, koja je zahtjev EU-agende pridruživanja. Dok se i dalje pitanja povraćaja PDV-a, kao i upoređivanje ulaganja u investicije na neveliku prošlogodišnju osnovicu, svode na institucionalna simbolisanja u brukanju, kojima crnogorski privrednici ne smiju da budu ćutalačka podrška.

 Pored predstavljene javne teme, kojoj lideri crnogorske državne administracije ne služe razvojno, jedna činjenica nikako da nestane iz svakodne-četvorogodišnje laži. Nivo javnog duga na kraju 2020. godine od 105 posto bruto-društvenog proizvoda je posljedica zaduženja kroz obveznicu iz decembra 2020. godine.

 Zato se nameće teško, ali odgovorno pitanje: bala**rdijo, što činite? Kad će se tekući političari/ke naučiti da je javni dug vlasništvo poreskih obveznika zemlje. Hajde što je premijerova tugovanka o „stanju bankrota sa jedva pedesetak mil“ bila laž, pošto je zanemarivala da se za taj mjesec (gdds-12-2020) zaprimilo preko €180 mil prihoda (izvor: https://www.gov.me/dokumenta/07f1201e-e588-4d1c-a485-629feec7c132), nego se i dalje javno-dostupne činjenice odgovorno ne predstavljaju.

Crnogorski građani/ke nijesu glupi, niti diletanti pa je porodično-moralno-etički-obavezujuće da ne smiju dozvoliti da im se otme penzijska štednja. Ubijanje koncepta međugeneracijske štednje ubija budućnost mladih. Ovo se jednako odnosi kako na one koji već primaju penziju, tako na svakog ko tek stiže na šalter PIO fonda. Kao i, Fond PIO nije „nužno zlo“ jer se ne bavi investiranjem, već sistemska potreba institucionalne stabilnosti, ona ozbiljna institucija koja prati brojnu senior-populaciju u zemlji.

Dječarci i djevojčurci iz političkog subjekta koji upitno(?) postoji, uz df-neznavene-„sijede glave“, sklone nasilju zbog m*žnje (kmerići i ostali su odavno nevažni), crnogorsku javnost tekuće ubjeđuju da nije štednja nešto što se ne dobija odmah, već u momentu kad se osiguranici pridruže penzionerskoj populaciji, pa je važnije kako/kad se nešto isplati, a ne kako se obračuna kad realno nastaje obaveza isplate.

To predstavlja golemu političku i stratešku netačnost, koju niko u Crnoj Gori ne smije da prihvati. Crnogorska ekonomija kao zajednička kuća ne može preživjeti fašizam i siromaštvo, što su izvjesne budućnosti, nakon ubijanja principa međugeneracijske solidarnosti.

Ovo su činjenice, koje u srcu svi znamo. Pitanje je imamo li hrabrosti da na osnovu njih donosimo odgovorne odluke koje opredjeljuju egzistenciju i pravo na dostojanstven život? Ima li nas...