Zločin bez prave kazne

Crna Gora je na današnji dan - 23. januara 2006. godine - zavijena u crno nakon jedne od najvećih tragedija u našoj novijoj istoriji. U željezničkoj nesreći kod Bioča, nedaleko od Podgorice, život je izgubilo 47 putnika, dok je više od 200 povrijeđeno - od čega desetine teže.

Porodice i dalje čekaju pravdu, jer je za ovu nesreću osuđen samo mašinovođa Slobodan Drobnjak, dok su rukovodioci željeznice i resornog ministarstva, kao i Vlade, izbjegli i krivičnu i političku odgovornost.

Tadašnji ministar saobraćaja Andrija Lompar je nakon željezničke tragedije na Bioču podnio ostavku iz moralnih razloga, ali se u sljedećoj Vladi vratio na istu poziciju.

Nesreća se dogodila oko 16 sati, kada je putnički voz broj 671, koji je saobraćao na relaciji Bijelo Polje - Podgorica, iskočio iz šina u kanjonu Morače i survao se niz strmu padinu. U vozu se nalazilo više stotina putnika, među kojima su bili i učenici, studenti, radnici i porodice koje su se vraćale svojim domovima.

Prema nalazima istrage, uzrok tragedije bio je tehnički kvar na kočionom sistemu, zbog čega je voz na nizbrdici izgubio kontrolu. Istraga je ukazala na ozbiljne propuste u održavanju i bezbjednosnim procedurama, što je otvorilo brojna pitanja o odgovornosti nadležnih institucija i stanju željezničke infrastrukture u zemlji.

Predsjednik Upravnog odbora NVO "Voz neprebola - Bioče 2006." Goran Vojinović smatra da je tragedija bila unaprijed najavljena.

- Zločin na Bioču je najavljen 2002. godine, i to baš preko onih koji su ga i napravili. Upozorenja, preporuke i savjeti o nepodobnosti elektromotornih vozova i velikom nagibu terena između Kolašina i Podgorice, koji su upućeni Vladi Crne Gore, Ministarstvu saobraćaja i menadžmentu željeznice, nijesu usvojeni niti shvaćeni ozbiljno - rekao je Vojinović.

Posebno ukazuje na odluke donijete dvije godine prije tragedije.

- Svoju neodgovornost dodatno su pokazali kada su, zbog 'rentabilnosti', sa elektromotornih vozova skinuli po šest BCR-ova - kočionih sistema, čime su direktno povećali ionako veliki rizik po bezbjednost saobraćaja i sigurnost putnika - kazao je Vojinović.

Vojinović navodi da su institucije imale godine da spriječe tragediju.

- Vlada, Ministarstvo saobraćaja i Željeznica Crne Gore (ŽCG) imali su četiri godine da reaguju, da prihvate upozorenja i preporuke, da poprave bezbjednost vozova i pruge i da spriječe ono na šta se ukazivalo. Umjesto toga, desio se zločin kao produkt nesavjesnog rada, kršenja pravila službe, zloupotreba položaja, neodgovornosti, korupcije i krađe - smatra Vojinović.

Podsjeća i na stanje pruge neposredno pred tragediju.

- U decembru 2005. godine, mjesec dana prije zločina, mjerna kola Željeznice Crne Gore konstatovala su prekomjerno oštećenje šine baš u tunelu gdje je voz iskočio. Po pravilima službe, to je značilo momentalni prekid saobraćaja, ali to onima u željeznici nije ništa značilo - kazao je Vojinović.

Govoreći o samom danu tragedije, Vojinović navodi niz propusta.

- Neispravan voz je izašao iz depoa i pušten u saobraćaj. Mašinovođa je nakon dolaska iz Bara u Podgoricu napustio voz zbog neispravnosti. I pored toga, svi otpravnici i pregledači kola pustili su neispravan voz u saobraćaj - rekao je Vojinović.

Dodaje da je postojala i posljednja šansa da se tragedija izbjegne.

- Možda je zločin mogao biti spriječen u Bratonožićima da je voz zaustavljen na ravnom dijelu pruge ili da je postavljena makar jedna zaustavna papučica, ali propusti su se nizali - kazao je Vojinović.

Spasilačke ekipe, među kojima su bili pripadnici policije, vojske, vatrogasci i zdravstveni radnici, satima su izvlačile povrijeđene iz smrskanih vagona. Prizori sa mjesta nesreće ostali su duboko urezani u kolektivno pamćenje, deformisani vagoni, tišina prekinuta sirenama i vapaji preživjelih.

Tragedija na Bioču pokrenula je talas tuge, ali i ogorčenja javnosti. Porodice stradalih godinama su tražile pravdu, dok su sudski postupci i institucionalne reakcije ostavili gorak osjećaj da odgovornost nije u potpunosti utvrđena. Nesreća je postala simbol sistemskih slabosti i upozorenje na cijenu nemara.

Jedinu ostavku zbog ove tragedije podnio je tadašnji ministar saobraćaja Andrija Lompar, koji je na to mjesto vraćen u sljedećem mandatu. 

Suđenje je počelo u oktobru 2006. godine, kada je otvoren proces protiv mašinovođe i drugih optuženih radnika Željeznice.

Do decembra 2007. Osnovni sud u Podgorici na čelu sa Brankom Bošković donio je presudu kojom je samo mašinovođa Slobodan Drobnjak osuđen na šest godina zatvora, jer nije smio da pokreće voz nakon što ga je prvi put zaustavio. U obrazloženju se navodilo da je, prema pravilima, trebalo da zaustavi voz i da ne pokušava da ga pokrene kada je utvrdio da su kočnice u kvaru.

Optužbe su oslobođena trojica smijenjenih direktora Rešad Nuhodžić, Momčilo Rakočević i Vojo Andrijašević, šef depoa ŽCG Velimir Vučković, otpravnik vozova na bjelopoljskoj željezničkoj stanici Petko Rakonjac, službenik za prijem vozova iz Bara Danilo Darmanović, šef vuče Milisav Dragojević i kontrolori ispravnosti vozova Jovan Vuković, Dragan Baćović i Veselin Todorivić. Njih je optužnica teretila da su nesavjesno obavljali dužnost nadzora željezničkog saobraćaja i dopustili da u saobraćaj ode voz sa manjkom ispravnih kočionih sistema.

Optužbe je oslobođen i otpravnik vozova u Bijelom Polju Milojica Drobnjak, protiv koga je bila podnijeta posebna optužnica zbog toga što prije kretanja srušenog voza nije obavio pravilnu kontrolu kočionih sistema kompozicije.

Vojinović upozorava da institucije Crne Gore i dalje izbjegavaju odgovornost i prikrivaju odgovorne za tu tragediju.

- Tužilaštvo od nas traži dodatne dokaze, a na našu predstavku odgovara da nema interes da obnovi sudski postupak za slučaj Bioče. Time su nam jasno dali do znanja da štite ubice i zločince - naglašava Vojinović.

On tvrdi da su dokazi sistemski prikrivani.

- Prikrivali su dokaze, marginalizovali ih, odbacivali, puštali krivce da se brane sa slobode i mijenjali tužioce. U sudskom postupku postavljen je tužilac koji je ćutao, kao što institucije ćute već 20 godina - tvrdi Vojinović.

Vojinović direktno imenuje odgovorne.

- Po našem mišljenju, radi se o brutalnoj zloupotrebi službenog položaja i korupciji najvišeg nivoa tužilaštva, suda i policije, koji su slušali i izvršavali naređenja Vesne Medenice, Zorana Pažina i Radula Kojovića - smatra Vojinović.

Epilog, kako kaže, smatra sramotnim.

- Jedan krivac, minimalna kazna, ubice oslobođene, a porodice poginulih i povrijeđeni putnici proglašeni kolateralnom štetom - ukazuje Vojinović.

Ustavni sud odbacio je 2012. godine ustavnu žalbu NVO-a "Voz neprebola - Bioče 2006." koju je ta organizacija podnijela na presudu Osnovnog suda.

Putnik u vozu Dragan Krgović, koji je nakon nesreće proveo dvadesetak dana u komi ističe da je osjećaj loš, jer se ništa nije uradilo i promijenilo.

- U našim slučajevima pravda nije zadovoljena. Ja sam jedan od teže povrijeđenih putnika u toj nesreći, proveo sam 26 dana u komi. Država skoro ništa nije preduzela, pa je ogorčenje veliko - kazao je Krgović.

Radomir Čabarkapa kome su poginuli sin i supruga, a ćerka bila teško povrijeđena, ističe da rane nijesu zarasle.

- Izgubiti dijete i suprugu, takve rane ne mogu zarasti. Snagu su mi davala druga djeca moja. Izveo sam ih na put, radio sam i muške i ženske poslove i trudio se da im psihu spasem - poručio je Čabarkapa.

Preživjeli putnik Vesko Vlahović smatra da je istina o nesreći "na ivici izumiranja".

- Traganje za istinom, pravdom, zdravljem i dostojanstvom nije dalo očekivane rezultate. Istina je relativna stvar. Tako je pojedinac, društvo ili zajednica posmatraju - naveo je Vlahović.

Istakao je da je porodicama nastradalih putnika, kao i preživjelima, istina primarna.

- Hoćemo zdravlje i dostojanstvo, to svima treba da bude jasno. Posljedice tog udesa su za nas doživotne. Doživotan je i neprebol porodicama nastradalih putnika - naglasio je Vlahović.

Danas, dvije decenije kasnije, Bioče ostaje mjesto sjećanja i opomene. Imena 47 nastradalih na spomenicima u centru Bijelog Polja i na Bioču stoje kao trajni podsjetnik da bezbjednost u saobraćaju mora biti apsolutni prioritet, a da se tragedije poput ove nikada ne smiju zaboraviti niti ponoviti.