Žene nemaju dovoljno povjerenja u institucije da bi prijavile nasilje

Savez slijepih Crne Gore predstavio je rezultate projekta „Jaka žena za jednako društvo“ koji je realizovan od novembra 2023. godine uz finansijsku podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava.

Cilj projekta bio je informisanje o politici rodne ravnopravnosti i smanjenje stepena rodne diskriminacije i različitih oblika rodno zasnovanog nasilja kod žena sa invaliditetom u Crnoj Gori.

- Nažalost, o nasilju koje se vrši nad ženama sa invaliditetom se nedovoljno zna, malo se govori, a još manje se o ovoj temi piše. Duboko je uznemirujuće shvatiti da upravo oni koji bi najčešće trebalo da vode najviše brige i da pruže najviše podrške ženama sa invaliditetom budu upravo oni koji to nasilje i vrše. Žrtve nasilja, koje je u najvećoj mjeri porodično, nisu u dovoljnoj mjeri osnažene i ne prijavljuju slučajeve nasilja pa imamo malo informacija i podataka koji će nam govoriti konkretno o nasilju nad ženama sa invaliditetom. Upravo iz tih razloga smo odlučili da javno govorimo o ovoj temi, te smo smo projekat simbolično nazvali "Jaka žena za jednako društvo" jer smo se kroz sve sprovedene aktivnosti trudili da zaista osnažimo žene da progovore kako bismo to nasilje i suzbili - poručila je savjetnica za socijalnu zaštitu i autorka publikacije “Jaka žena za jednako društvo”, Nikolina Miljić.

Jedna od aktivnosti projekta bio je monitoring prijavljenih slučajeva nasilja kod centara za socijalni rad. Svim centrima za socijalni rad upućeni su dopisi u odnosu na informacije koliko je žena s invaliditetom prijavilo slučajeve nasilja, a samo tri centra su poslala pozitivne odgovore. U Bijelom Polju i Nikšiću prijavljen je po jedan slučaj nasilja nad ženama sa invaliditetom, dok je u Herceg Novom prijavljeno sedam slučajeva nasilja nad ŽSI, ali nije precizirano da li je ista osoba sedam puta prijavila nasilje ili se radi o različitim slučajevima.

- Od tri zvanično prijavljena slučaja nasilja nad ženama sa invaliditetom u dva slučaja su donijete oslobađajuće presude prema počiniocima nasilja jer su prijave od strane žrtve povučene tokom glavnog pretresa održanog pred nadležnim sudom. U jednom slučaju odbačena je prijava zanemarivanja starog lica kao neosnovana, u dva slučaja je prema počiniocu izrečena mjera - psihijatrijsko liječenje, u jednom slučaju je počiniocu nasilja izrečena zaštitna mjera – zabrana uznemiravanja i uhođenja, dok se za jedan slučaj vodi sudski postupak - istakla je Miljić.

Napominje da relativno mali broj prijava zabilježen tokom ovog monitoringa ne znači da nasilje nad ženama sa invaliditetom ne postoji.

- Mali broj prijava ide u prilog nepovjerenju koje žene sa invaliditetom i žene generalno imaju u institucije, ali govori i o nivou ohrabrenosti da nasilje prijave. Takođe, ne postoji registar osoba sa invaliditetom, a svaki invaliditet nije nužno vidljiv, pa zaposleni u centru ne mogu nužno znati da je riječ o osobi sa invaliditetom ukoliko ona to sama ne istakne, zbog čega dobijene podatke moramo uzeti sa rezervom i sumnjom da je broj prijavljenih slučajeva znatno veći od onoga što smo dobili od centara za socijalni rad - napomenula je Miljić.

Kako bi se uvidjelo kako se nasilje percipira, koliko su žene upoznate sa pojmom diskriminacije, održane su tri fokus grupe, po jedna u svakoj regiji Crne Gore. Na fokus grupama akcenat je stavljen na oblicima diskriminacije i nasilja koje trpe ili su trpjele žene s invaliditetom.

- Mnogim ženama bez obzira na invaliditet jedan od glavnih izazova je želja da se ostvare u ulozi majke. Kod ŽSI kada govorimo o ovoj ulozi se stiže znatno krivudavijom putanjom jer upravo je suprotni pol bez invaliditeta prilično rijetko spreman da se upusti u partnerske odnose, a kamoli kasnije u brak sa ŽSI, neki su od navoda na fokus grupi. Ono što ih, kako kažu, sputava da se vežu za OSI i budu u određenom odnosu sa njom jesu jako izražene predrasude i stereotipi, a čak i kada se emocije razviju veza često ne dobije podršku od strane porodice bez obzira da li je samo jedan od partnera OSI bilo da su oba partnera lica sa invaliditetom. Učesnici fokus grupa kažu da porodice veoma često negoduju i ne vjeruju da će OSI samostalno moći odgajati svoju djecu, ispunjavati uloge roditelja - navela je Dragović.

Dragović je ovom prilikom ukazala na više uspješnih primjera u oblasti roditeljstva i partnerskih odnosa bilo da je samo jedan od partnera OSI ili da su oba partnera osobe sa invaliditetom.

- Ključni problem kod nas je što se od žena sa invaliditetom bukvalno ništa ne očekuje - niti da vode domaćinstvo, niti da mogu postati majke, niti da se brinu o djeci što je često stav bliskih srodnika, prijatelja, komšija, što se mora mijenjati - navela je ona.

Učesnici fokus grupa upitani su i o nasilju nad ŽSI.

- Čuli su se stavovi da žene u nekim situacijama ne znaju da prepoznaju nasilje poput omalovažavanja, odlučivanja o raspolaganju njenim finansijskim sredstvima i slično, te da nasilje treba prijaviti anonimno kako bi se izbjegle određene posljedice od strane nasilnika. Stavovi drugog dijela učesnica su suprotni, jer smatraju da se nasilje treba prijaviti punim imenom i prezimenom i da ne treba zatvarati oči pred bilo kojim vidom nasilja - dodala je koordinatorka projekta.

Treći važan segmenat ovog projekta bili su intervjui sa četiri organizacije osoba s invaliditetom i dvije organizacije koje se bave ženskim pravima sa ciljem dobijanja informacija o postojećim servisima podrške, te dobijanja podataka koliko se žena s invaliditetom javilo za podršku u odnosu na intersektorsku diskriminaciju i nasilje.

- Iz svih ovih organizacijama su nam saopštili da su imali iskustvo da rade sa ženama koje su žrtve porodičnog nasilja, i za fizičko, psihičko, emotivno, finansijsko nasilje, a najčešće se govorilo o zanemarivanju, nekada čak i o uskraćivanju pomagala ženama sa invaliditetom od njihovih partnera, a nekada je u fokusu bilo i seksualno nasilje. Ovo nas je podstaklo da se zapitamo zašto će se žene koje imaju iskustvo nasilja češće obratiti ovim organizacijama nego institucijama koje bi formalno i zvanično trebale da zaštite njihova prava i dostojanstvo. Žene nemaju dovoljno povjerenja u institucije kojima će prijaviti nasilje da će one zaista u skladu sa tom prijavom na adekvatan način i reagovati - podvukla je savjetnica za socijalnu zaštitu i autorka publikacije “Jaka žena za jednako društvo”, Nikolina Miljić

Osim navede tri etape projekta, realizovane su i medijske aktivnosti - dvije petodnevne kampanje na društvenim mrežama sa akcentom na rodne uloge, ponavljajuće obrasce diskriminacije, nasilje, kratki video spot, podcast kao i radijska emisija, “U Njegoševoj ulici”, koja je emitovana na radiju Feniks jednom u dva mjeseca,

Rezultati ovog istraživanja obuhvaćeni su u publikaciji “Jaka žena za jednako društvo” koja je dostupna na sajtu Saveza slijepih i na crnom tisku, a biće štampana i na Brajevom pismu i dostupna u audio formatu.