Šćepanović: Govora nema bez razumijevanja
Dijete mora da prođe određene razvojne faze prije nego što progovori, a ukoliko se one preskoče, ne može se očekivati funkcionalan govor sa razumijevanjem, kazala je defektološkinja Dušica Šćepanović, gostujući u emisiji „E uživo“ na Televiziji E.
– Nije cilj da dijete samo ponavlja riječi, već da razvije funkcionalan govor, usvoji vokabular i zna da ga primijeni u razgovoru – objasnila je Šćepanović.
Ove godine u prvi razred osnovne škole nije upisano 654 djece. Najveći broj odgađanja upisa urađen je na prijedlog roditelja, dok su u ostalim slučajevima odluke donosile komisije za upis ili su bile zasnovane na mišljenju nadležnih zdravstvenih ustanova.
Šćepanović navodi da se odgađanje polaska u školu zbog razvojnih teškoća najčešće vezuje za tri grupe razloga – razvojno kašnjenje, uključujući djecu iz spektra autizma, jezičko kašnjenje i emocionalnu nezrelost.
Kod emocionalno nezrele djece, kako objašnjava, jezički razvoj može biti u skladu sa uzrastom, ali su njihove emocionalne reakcije neadekvatne.
– U tim situacijama predlaže se odlaganje polaska u školu kako bi dijete tokom te godine pokušalo da nadoknadi zaostatak u odnosu na vršnjake – kazala je Šćepanović.
Kod djece sa razvojnim kašnjenjem često se, dodaje, javljaju udružene teškoće, poput poremećaja pažnje i jezičkog kašnjenja, zbog čega je veoma važno u kom uzrastu dijete dolazi na tretman.
– Nije isto da li dijete ima dvije, dvije i po ili tri godine, ili dolazi tek sa pet. Ako dijete sa dvije i po godine ne izvršava naloge, ne razumije i ne odaziva se na ime, prvo gradimo bazu razumijevanja, koja je ključna za razvoj govora. Govor dolazi kao kruna svega, ali bez razumijevanja nema ni govora. Zato tretman prilagođavamo svakom djetetu pojedinačno – istakla je Šćepanović.
Kako navodi, ukoliko dijete oko druge godine ne izvršava jednostavne naloge, ne odaziva se na ime i nema kontakt pogledom, jasno je da postoji razvojno kašnjenje i potrebno je uraditi stručnu procjenu.
– Tada se radi logopedska procjena, a ukoliko je potrebno, roditelji se upućuju na dodatna ispitivanja. Nakon toga pravi se zajednički plan rada kako bi se postojeće teškoće što više nadoknadile – kazala je Šćepanović.
Naglasila je da je timski pristup od ključnog značaja za napredak djeteta.
– Kod neke djece potrebni su veliki napori da bismo napravili male korake, dok kod druge napredak ide mnogo brže. Zato je važno da roditelji i terapeuti budu jedan tim i da zajedno rade za dobrobit djeteta – zaključila je Šćepanović.