Roditelji ključni u procesu inkluzije, vidljivi pomaci u obrazovnom sistemu

Roditelji su ključni faktor u procesu inkluzije u crnogorskim obrazovnim ustanovama, ocijenila je predsjednica Udruženja asistenata u nastavi Tanja Vukašinović, dok otac djevojke sa autizmom Goran Laković smatra da se konačno vide određeni pomaci u obrazovnom sistemu – od obuke asistenata i nastavnog kadra do otvaranja fakulteta za defektologiju.

Laković je kazao agenciji MINA da je više puta isticao da se inkluzija u Crnoj Gori, nažalost, pretvorila u iluziju.

– U ovaj proces se ušlo „grlom u jagode“, sa potpuno nespremnim kadrovskim i prostornim kapacitetima, i programima koji su ostali neprilagođeni specifičnim potrebama djece – dodao je Laković.

On je rekao da su se godinama suočavali sa zidom ćutanja i odbijanja bilo kakve sugestije roditelja i udruženja da se stanje promijeni.

– Ipak, nakon predugog perioda poricanja činjenica, konačno vidimo određene pomake u obrazovnom sistemu – od obuka asistenata i nastavnog kadra do otvaranja fakulteta za defektologiju. Međutim, moramo biti svjesni da ovi problemi nijesu nastali juče, niti će nestati sjutra. Ovo je tek početak jednog dugog puta koji svi sistemi moraju preći da bismo riječ „inkluzija“ izgovarali s ponosom, a ne da nam ona služi samo kao prazna floskula za umirivanje savjesti – kazao je Laković.

Vukašinović je, govoreći o inkluziji, istakla da su roditelji ključni faktor u tom procesu.

– Oni su primarni izvor informacija o djetetu. Najbolje znaju njegove navike, okidače za stres, načine smirivanja i interese. Otvoreno i iskreno partnerstvo sa roditeljima, koje je podržavajuće a ne osuđujuće i koje je usmjereno na rješenja i strategije, dovodi do najboljih rezultata i dobrobiti djeteta – kazala je Vukašinović agenciji MINA.

Ona je rekla da su kao Udruženje asistenata u nastavi uvijek ukazivali na probleme u implementaciji inkluzije, bili protivnici zadovoljavanja forme bez suštinskog značaja i pružali podršku roditeljima u njihovim zahtjevima.

– U posljednjem periodu osjećamo volju i spremnost sistema da nešto mijenja na bolje, a mi ćemo im uvijek biti podrška u svemu što budu radili, da inkluzija bude mnogo više od slova na papiru – navela je Vukašinović.

Laković je ocijenio da je o inkluzivnom obrazovanju nemoguće govoriti van konteksta redovnog školstva.

– Inkluzija u našim uslovima ne može biti bolja, već samo gora od opšteg stanja u prosvjeti – smatra Laković.

On je rekao da svaki dobronamjerni građanin danas vidi degradaciju znanja i zvanja, uz hroničan nedostatak poštovanja prema prosvjetnim radnicima.

– Kao društvo moramo staviti prst na čelo i vratiti dostojanstvo onima koji to zaslužuju – nastavnom kadru. Moramo im vratiti autonomiju djelovanja i onu funkciju koju su škole nekada imale. Danas je možda nepopularno reći, ali škole su nekada bile obrazovno-vaspitne ustanove. Bojim se da su ovu drugu, vaspitnu funkciju potpuno izgubile i da su postale samo hladni centri za prenos informacija. U takvom ambijentu inkluzija može uspjeti samo kao plod srećnog spleta okolnosti, ali nikako kao održivo sistemsko rješenje – kazao je Laković.

Govoreći o radu asistenata, Vukašinović je navela da bi oni trebalo da budu važna karika u planiranju i prilagođavanju nastavnih aktivnosti, u saradnji sa nastavnicima i stručnim službama, jer najbolje poznaju dijete sa kojim provode najveći dio vremena tokom nastave.

– Postoji dosta svijetlih primjera takve saradnje i uključenosti asistenata u planiranje nastave, ali ima i diskriminatorskih odnosa unutar sistema na kojima se mora raditi – kazala je Vukašinović.

Govoreći o radu sa djecom kojoj je potreban stalni nadzor u brojnom odjeljenju, ona je istakla da je riječ o zahtjevnom poslu koji podrazumijeva stalno balansiranje između potreba djeteta i dinamike cijelog razreda.

– Situaciju dodatno otežava nedostatak prostorija za povlačenje i samoregulaciju, kao i ograničeni resursi didaktičkih sredstava – navela je Vukašinović.

Laković je podsjetio i na lično iskustvo svoje porodice, navodeći da je prvi dan škole za roditelje djece sa autizmom često praćen dodatnom brigom.

– Kao roditelji djevojčice sa autizmom supruga i ja imali smo ogromnu brigu – kako će Joca biti prihvaćena od vršnjaka, učiteljice i drugih roditelja – rekao je Laković.

On je dodao da je djevojčica imala veliku podršku učiteljice i vršnjaka, ali da je sistem bio nespreman.

– Jovana je samo jednu godinu imala asistenta; ostalo vrijeme je moja supruga išla s njom u školu. Za četiri godine nije je obišao psiholog, a defektologa nije ni bilo – kazao je Laković.

On je naglasio da borba roditelja djece sa autizmom ne prestaje.

– Iako ponekad sve liči na Sizifov posao ili borbu sa vjetrenjačama, drži nas nada da će generacijama koje dolaze biti bolje – poručio je Laković.

Govoreći o položaju asistenata u nastavi, Vukašinović je ocijenila da je on unaprijeđen, ali da i dalje postoje izazovi u organizaciji rada i nedostatku kadra u pojedinim ustanovama.

– Položaj asistenata u nastavi, malim ali sigurnim koracima, ide ka značajnom unapređenju – rekla je Vukašinović.

Ona je navela da je, zahvaljujući saradnji sa ministarkom prosvjete, nauke i inovacija Anđelom Jakšić Stojanović, definisano osmočasovno radno vrijeme asistenata, pri čemu će šest sati biti posvećeno direktnom radu sa djecom, a dva sata planiranju i drugim profesionalnim obavezama.

– Budući asistenti će kroz prošireni program obuke imati priliku da se upoznaju sa izazovima i odgovornošću ovog posla i stečeno znanje primijene u učionicama – kazala je Vukašinović.

Laković je zaključio da se situacija u posljednje vrijeme djelimično popravila, ali da je i dalje daleko od nivoa potpunog zadovoljstva.

– Specijalizovani kadar u Crnoj Gori je deficitaran. Većina nastavnika i asistenata zaista se trudi da pomogne djeci, ali problem leži u neadekvatnim programima i uslovima u kojima rade – zaključio je Laković.