„Planina“ je priča o Sinjajevini, ali i o univerzalnoj ljudskoj borbi

Dokumentarni film „Planina“ (To Hold a Mountain), koji potpisuju reditelji Biljana Tutorov i Petar Glomazić, ostvario je istorijski uspjeh za crnogorsku kinematografiju osvojivši Veliku nagradu žirija za najbolji međunarodni dokumentarni film na Sundance Film Festivalu. Nastajao je sedam godina na Sinjajevini i prati Garu i njenu trinaestogodišnju kćerku Nadu, čija borba za očuvanje pašnjaka i nomadske stočarske tradicije prerasta u univerzalnu priču o odnosu čovjeka prema prirodi, nasljeđu i slobodi.

Nakon svjetskog festivalskog uspjeha, „Planina“ je osvojila i Grand Prix 17. UnderhillFesta, gdje je domaća publika imala priliku da je pogleda na velikom platnu. O nastanku filma, dugogodišnjem radu na Sinjajevini, odnosu sa protagonistkinjama i porukama koje ovaj dokumentarac nosi razgovarali smo sa Biljanom Tutorov i Petrom Glomazićem.

Nakon Sundancea i brojnih međunarodnih priznanja, kakav je bio osjećaj premijerno prikazati „Planinu“ upravo pred publikom u Crnoj Gori, među ljudima čija je stvarnost inspirisala film? Na konferenciji za UnderhillFest istakli ste da vam je ovo možda i najemotivnija projekcija do sada.

Biljana: Znajući da domaća publika najbolje zna svijet o kojem film govori, radovali smo se momentu kada ćemo podijeliti film s njom, ali i strepjeli da ne iznevjerimo očekivanja. UnderhillFest nam je učinio čast da otvorimo festival i omogućio veliku i svečanu pozornicu. Nagrada publike me je istinski dirnula.

Petar: U ovaj film je utkana moja velika ljubav prema našem pejzažu i našem istorijskom iskustvu. U skladu sa onom izrekom da je u svom selu najteže biti prorok, premijera u Podgorici je bila trenutak istine. Erupcija emocija i nagrada publike na UnderhillFestu za mene su najdublja satisfakcija, jer potvrđuju da smo ostali odani istini i mjeri.

Sedam godina ste pratili život na Sinjajevini. Da li se tokom snimanja dogodio trenutak koji je promijenio prvobitnu viziju filma i usmjerio ga ka priči o ženama, nasljeđu i otporu?

Biljana: Zapravo ne, od početka smo jasno osjetili šta nas zanima i na koji način. Susret sa Garom i Nadom je bio taj momenat “preokreta” u procesu, poslije je sve teklo organski – osluškivali smo, radili, tražili formu.

Petar: Prvobitna ideja je nastala iz moje fascinacije tim drevnim, epskim ambijentom i ritmovima katunskog života koji u meni žive od djetinjstva. Međutim, kada se preko te tradicije nadvila realna prijetnja militarizacije, naš aktivizam i film su se povezali iako je bilo odmah jasno da nećemo praviti aktivistički film. Susret sa Garom i ženskim principom otpora koji ona nosi samo je artikulisao ono što je već tinjalo – potrebu da progovorimo o potisnutim herojima našeg društva.

Slika jedne planinke koja na konju brani svoju planinu pretvorila se u univerzalni simbol morala i slobode

Gara i Nada nose emotivno jezgro filma. Kako ste gradili povjerenje sa njima tokom godina i koliko je bilo izazovno zadržati granicu između dokumentovanja i lične uključenosti u njihovu borbu?

Biljana: Granice nema. Mi smo odlučili da razdvojimo film od naših drugih aktivnosti. Film je priča, prikaz, niz slika i situacija koje o nečemu govore. Film možda može postati alatka koja pomaže da se animira društvo u smislu brige o nasljeđu i prirodi, ali programski filmovi obično u tome ne uspijevaju. Film je prije svega emocija koja stvara iskustvo i ono možda može pokrenuti ljude da čuju sebe i zastanu da razmisle.

Petar: Granica je nestala onog trenutka kada smo prestali da budemo samo filmska ekipa i postali dio njihove „proširene porodice“. Prijateljstvo i povjerenje koje se rodilo kroz godine zajedničke borbe da odbranimo planinu, stvorili su prostor u kojem je bilo moguće strpljivo čekati da istinska drama postojanja izroni sama.

„Planina“ govori o Sinjajevini, ali se istovremeno bavi univerzalnim pitanjima odnosa čovjeka prema prirodi. Zašto mislite da je ova lokalna priča snažno odjeknula kod publike?

Biljana: Nažalost, ovo nije lokalna priča već crnogorska verzija priče koju možemo naći u gotovo svakom društvu. Daleko smo od momenta u kojem će nasilje nad slabijima biti iskorenjeno i oružje zakopano.

Petar: Tehnologija i ritam modernog društva odvojili su nas od prirodnog okruženja i načina života koji je u skladu sa našim evolutivnim razvojem. Mi to snažno osjećamo i shvatamo to svjesno ili podsvjesno. Publika širom svijeta vapi za zajedništvom i suživotom s prirodom, a u sudbini naših junakinja prepoznaje univerzalnu ljudsku sudbinu punu iskušenja i nepravde.

Poslije istorijskog uspjeha filma za crnogorsku kinematografiju, da li očekujete da „Planina“ ostavi i konkretan društveni trag – ne samo u filmskom smislu, već i u odnosu javnosti prema Sinjajevini i njenom očuvanju?

Biljana: Mislim da se to već događa. Ne znam koliko će sam film doprinijeti tome, ali Gara je postala simbol mudre borbe i modernog ženskog pristupa tradiciji.

Petar: Film ima tu moć da otvori ljudska srca, a kada se to dogodi, društveni trag postaje moguć. Ponosan sam što se slika jedne planinke koja na konju brani svoju planinu pretvorila u univerzalni simbol morala i slobode, inspirišući građane da shvate da je odbrana naših prirodnih resursa zapravo odbrana sopstvenog dostojanstva.

Šta ste vi lično naučili od Gare i Nade i postoji li nešto što je trajno promijenilo vaš pogled na život?

Biljana: Gara je direktna, duhovita, stalno u borbi sa silama. U njenom prisustvu sam se naučila nekom drugačijem samopouzdanju.

Petar: Od njih sam naučio šta znači istinska, stamena veza sa zemljom i radom, lišena moderne taštine i lažne udobnosti.

Ako biste mogli da ostavite jednu poruku Nadi koju će pročitati za deset ili dvadeset godina, nakon svega što je prošla tokom snimanja filma, šta biste joj rekli?

Biljana i Petar: Nadamo se da ti se film i dalje sviđa, da čuvaš lijepu uspomenu i da ne žališ što si nam otvorila vrata svoje duše. Nadamo se i da te je sve što smo zajedno prošli inspirisalo i osnažilo.

Autorka teksta: Marina Strugar