„Ova dobra zemlja“ - iskrena oda čovjeku planine

Film „Ova dobra zemlja“ Vladimira Perovića vraća se pred domaću publiku, nakon festivalskog života i priznanja koja je dobio. Nove projekcije u Bijelom Polju i Danilovgradu povod su da sa rediteljem razgovaramo ne samo o filmu, već i o ljudima koje je snimao, svijetu koji polako nestaje, vrijednostima koje se sa planine teško prenose u savremeni život, ali i o vremenu koje je potrebno da jedan dokumentarni film nastane. 

„Dokumentarac ima pravo da nekad i pjeva“, kaže Perović govoreći o odluci da u filmu ne traži crne strane planinskog života, već da napravi iskrenu odu čovjeku planine.

Portal ETV: „Ova dobra zemlja“ govori o planini, ali se čini da zapravo govori i o jednom načinu postojanja. Šta ste, nakon dvije godine provedene sa tim ljudima, shvatili da je taj njihov „način postojanja“, a da to prije filma nijeste znali?

-Teško je razlučiti šta mi se novo otkrilo, jer ja o njima razmišljam ne samo tih par godina priprema i nekoliko godina rada na filmu, nego praktično čitavog života. Vječito me pratilo pitanje kako su i zašto ostajali i opstajali u surovom, negostoljubivom prirodnom okruženju. I ponešto od odgovora se javlja prilično određeno. 

Nema misticizma, postoji praktičnost; nema vajkanja što je život težak, život se živi. Život se ne komplikuje nego sagledava kroz jednostavne ali čiste kategorije. Nastoji se postići mjera stvari, u radu, u ishrani, u govoru, u vrjednosnom sistemu, u moralnom stavu. Umije se zastati nad trenutkom i uživati u njemu. Pred mukom ili naporom se ne upada u samosažaljevanje, nego se s radošću stremi momentu kad će ta muka biti savladana – “ I ovo će se jučen zvat’ “, zborio je moj stari... Kad bih htio da to izrazim nekako zbirno, možda se iznad svega izdigla ta njihova čistota i istinitost postojanja. “Ja sam taj koji jesam”... I sigurno je da sam otkrio tek neke odgovore, ali tajna tog osobenog postojanja, i zapitanost, i dalje žive u meni.

 

Portal ETV: U filmu ne pravite samo portrete ljudi nego od njihovih priča, ćutanja, pejzaža i pogleda gradite nešto što nazivate etosom planinskog čovjeka. Koliko ste tokom rada na filmu vjerovali u postojanje tog zajedničkog etosa?

- I prije rada i tokom rada! Ja sam čitavog života imao dodira sa tim ljudima, ali sam osjećao da je to nedovoljno. I ovim filmom, prepremajući ga, postavio sam sebi neku vrstu zadatka: hajde da vidimo, kroz dovoljan broj primjera, da li su zaista te zajedničke crte toliko snažne da čovjek može da izvuče i takav generalizujući stav. Jer strašno me muče i iritiraju apsolutizovanja i zloupotrebe onih kategorija koje su čovjeku pridodate ili nametnute, kao što su recimo religija i nacija. Čovjek se tako svodi na samo jednu odrednicu, i očekuje se da neko ko je njome određen nema ni pravo niti slobodu da misli ni za trunku drugačije od kalupa koji mu zajednica nameće. Pojedinac postaje samo bezlični dio mase. Ono što je donio rođenjem, ono što ga razlikuje od svih drugih ljudi, potiskuje se, poništava, radi pripadnosti stadu... 

E, hajde, rekoh sebi, da vidimo ljude kojima su spolja nametnute različite odrednice o tome ko su i šta su, da saznamo jedan na jedan da li su oni baš toliko različiti, ili postoji nešto što im je dato mjestom rođenja, prirodnim okruženjem, klimom, geografskim porijeklom. I nakon svih tih bivanja među planincima našim, nakon dakle ispitivanja in vivo, čini mi se da mogu reći: planinski čovjek je jedan. Ista čvrstina i jasnoća moralnog stava i kompletnog vrjednosnog sistema, isto poštovanje drugoga, isto držanje date riječi, isto vrjednovanje čojstva i nečojstva, isto imanje i isto nemanje, i isti vedar i uporan pogled usmjeren u dolazeće sjutra.

 

Portal ETV: Šta ste morali da prećutite da biste ispričali ovu priču?

- U ovoj priči, u svim njenim meandrima, nisam prešućivao, filtrirao sam. Nisam cenzurisao, birao sam ono ljepše, znakovitije, izražajnije. Nije ostalo skrivenoga, nečega što ne bi trebalo pokazati, život pred kamerom se odvijao takav kakav jeste, njihove misli su tekle tako da mi nije bilo teško izvući onaj ekstrakt koji kroz kratke priče praktično nudi krokije njihovih portreta. Naravno, dokumentarac, pa i svako stvaranje, jest selekcijine selekcije selekcija. Vi iz stvarnosti ne uzimate sve... S druge strane, svjestan sam i problema vezanih za život u planini. Ali, prosto, tema ovog filma nije bila traženje crnih strana, nego da se, ako stvarnost to potvrdi i uživo, napravi jedna iskrena oda planinskom čovjeku. Dokumentarac ima pravo da nekad i pjeva.

 Odlazeći iz svoje planine, oni koji odlaze ne uspiju da ponesu i taj dio koji čovjeka najsuštinskije određuje

Portal ETV: Naziv je „Ova dobra zemlja“ ali u pejzažima i životima u filmu ima surovosti, samoće, odricanja i nestajanja. Šta se krije iza naslova, koja Vaša primisao, stvaralačka, umjetnička, životna?

-Ova dobra zemlja – ovaj dobri krš! Ja tako za sebe, pošto sam naslijedio nešto zemlje u rodnim Cucama, ne kažem da sam zemljovlasnik, nego velim: krševlasnik... Iza naslova dakle stoji i jedan sjetni smiješak, povodom tog dobrog krša. A opet, u toj neospornoj surovosti krša – postoji, živi, i neosporna ljepota! Ne samo ljepota vizuelna, o tome pjevaju crnogorski slikari, nego kad pogledate te naše ljude, njihovo vjekovno opstajanje u surovosti, u bezvodici, u nemaštini, vidite ih kao... evo, reći ću jedno poređenje koje mi se nameće. 

U mom primorskom kršu smokva često nikne bukvalno iz kamena. I ukorijeni se, unutra u nekoj minijaturnoj niši stvori prostora za malo vlage, a korjenovim sistemom lagano drobi kamen, i – stvori sebi uslove za život. Pa usred krša, iz krša, stoji zategnuta kao utrenirani atleta. E, takav nekakav život gradi i planinski čovjek. Zato u “Ovoj dobroj zemlji”, uz istinsko divljenje i poštovanje, stoji i ta dimenzija gorkosti, blage oporosti: “da, dobra je, ali”... Luta misao tako, ponekad se možda i pokoleba, sagledavši neporecivu negostoljubivost takvog prirodnog okruženja, ali, opet, iznad svega stoji spoznaja da su ljudi krša u njemu pronalazili i ljepotu. I iznad svega, možda kroz te natruhe ljepote, i smisao! I tako opstajali, jer bez smisla čovjek ne vidi razlog da tu i dalje biva. I zato su i ostajali.

 

Portal ETV: Dok ste snimali ljude koji još žive u tom svijetu, jeste li osjećali da zapravo pravite dokument o nečemu što nestaje? Vaši junaci djeluju kao ljudi koji pripadaju jednom drugačijem sistemu vrijednosti. Šta se dogodilo sa tim vrijednostima kada je planina postala periferija savremenog života?

- Neosporno je da i ovaj i drugi filmovi koje sam pravio u Crnoj Gori u jednom dijelu predstavljaju bilježenje i arhiviranje svijeta koji neumitno nestaje. Ne samo što sela i planine puste i ostaju bez ljudi, nego je možda i bolnija spoznaja da nestaje i dio vrjednosnog sistema građenog vjekovima, nešto što je zaista odlikovalo crnogorskog čovjeka, planinskog čovjeka, ma kojoj naciji ili vjeri pripadao, ili deklarisao da pripada. 

Odlazeći iz svoje planine, oni koji odlaze ne uspiju da ponesu i taj dio, koji čovjeka najsuštinskije određuje. Ili, ako i ponesu, brzo se to samelje u ritmovima i praksama savremenog urbanog života. I kad uporedite surovost prirodnog okruženja i ovu surovost neprirodnog okruženja (haotična užurbanost savremenog urbanog bivanja, okruženje od stakla, čelika, betona, asfalta...), shvatite koliko je ono prvo bilo ustvari čista ljepota. Savremeni individualizam je uveliko prodro među nas, nemilosrdna korporativna praktičnost i grčevita borba za egzistenciju u grotlu grada često natjeraju čovjeka da pomisli kako ima pravo i na ono na šta nema.

Portal ETV: Film je prošao festivale i dobio nagrade, a sada se ponovo vraća pred domaću publiku, između ostalog u Bijelom Polju i Danilovgradu. Poslije svega što se sa filmom dogodilo od premijere, da li Vam se promijenio odnos prema filmu ili prema ljudima koje ste snimali?

- Razmišljao sam: jesam li pretjerao sa sporošću tempa filma. I svaka, bukvalno svaka projekcija, bilo na njoj 600 ljudi, kao na Underhillu, ili desetak-dvadesetak, kao u nekim gradovima (da, u gradovima!), potvrdila mi je da je to bila prava odluka: ni muva se ne čuje, sa projekcije niko ne izađe, a film traje skoro dva sata... Odnos prema junacima naravno ostaje isti, čak se, kad pretresam neke detalje i neke likove sa prijateljima ili sa novim gledaocima, moje divljenje ponegdje i uveća. Čujete još po neki komentar, kaže vam se o vašim junacima nešto što niste imali u glavi, osvijetle vam ih sa još po neke strane.. Vratiću se ja u planinu.

 

Portal ETV:  Šta je „Ova dobra zemlja“ otvorila u Vama kao autoru — a što nosite u neko novo filmsko ostvarenje? Da li već znate koji će biti vaš sljedeći film? 

-Otvorila je mnoga razmišljanja, i mnoge potrebe. Uvijek vam se, dok radite jedan film, rađa mnogo dodirnih ideja, usputnih misli, iskrsavaju novi motivi, ali ih ne možete smjestiti u taj film koji tog časa radite, pa ih držite negdje u pričuvi. I onda, kad se prikupi toga, potražite u njima nešto više od pukog odraza stvarnosti, vidite da li nose i neku višu misao, pronalazite neke zajedničke imenitelje, osluškujete da li međusobno rezonuju, da li se prizivaju. I tu se negdje rađa konstrukt nekog novog filma. 

Ne nastaje dakle dokumentarac samo tako što konstatujete neku stvarnost pa želite da je filmski osmislite. Nego i tako što vaše misli, dakle apstraktne ideje, malo po malo, kroz razne “klikove” mozga i osjećajnosti, dobijaju i nekakakv konkretniji vid, uobličuju se, pa onda tražite konkretnu stvarnost, život, likove koji te ideje mogu da utjelove. I to biva klica novog filma. Evo, recimo: mogao bih već sjutra napraviti još jedna ovakav, s lakoćom, i sa zadovoljstvom možda i većim od onoga koje sam imao u svakom trenutku nastajanja “Ove dobre zemlje”. Ovakav... ali to nema smisla: ovakav je nastao sad, sledeći mora da bude onakav! Iste ljude, iste prostore, crnogorske, brdske, i isti duh planinskog čovjeka, ne samo crnogorskog, filmski promišljati i uprizorivati na još jedan, i još jedan, način. Nekako drugačije. Imam u glavi šta bih i kako, ali – pričekajmo, nije to samo “reći i snimiti”, no postoji i momenat produkcionih preduslova.

A sledeći film je već uveliko u nastajanju, ili pred završnom fazom: “Durmitor je Ona”. Ona – žena. Pramajka. Priroda... A nakon toga, vjerujem 2028. godina , jer razne vrste priprema i “upakivanja” moraju da potraju, čeka me “Međa”, ili “Međe”, još do-osmišljavam naslov, mada je srž filma već postavljena.