Martinović: Njegoš je prije svega i nadasve crnogorski pjesnik

Petar II Petrović Njegoš je veliki zato što je spoznao dubinu i drevnost svog naroda. U testamentu pominje jedino crnogorski narod, a testamenti su svete stvari. Valjda je znao kojim je narodom upravljao - poručio je crnogorski književnik i publicista Miraš Martinović gostujući u jutarnjem programu „Budilnik“ na Televiziji E.

Govoreći o svom romanu „Drugoga sunca luče“, posvećenom Petru II Petroviću Njegošu, Martinović je kazao da je kroz posljednjih deset dana pjesnikovog života pokušao da osvijetli njegovu unutrašnju dramu, sjećanja, stvaralaštvo i odnos prema sopstvenom narodu.

Naslov romana pronašao je u Njegoševim riječima „mene su grijala drugoga sunca luče“, koje su, kako je objasnio, postale ključ za razumijevanje čitave knjige.

Martinović smatra da je Njegoš čitavog života bio na granici - ne samo u geografskom i istorijskom već i u duhovnom i metafizičkom smislu.

- U metafizičkom smislu, a Njegoš je metafizički pjesnik, nadasve i možda iznad svega, on je uvijek bio na raspeću. Nosio je raspeće svog naroda, nosio je raspeće velikog pjesnika, nosio je raspeće vladike i čovjeka. Kad se ta biografija i taj životopis sagledaju, sve je tu bilo na raspeću. Mnoge su dileme mučile Njegoša, i kosmičke i zemaljske - rekao je Martinović.

Kad je kraj postao izvjestan

Objašnjava da roman nije zamišljen kao klasična biografska priča, već kao književno poniranje u Njegoševu svijest u trenucima kada je kraj života postao izvjestan. Istorijsku građu koristio je, kako kaže, onoliko koliko ona ne sputava književnost.

- Zamislio sam to kao jedno sjećanje i prebiranje po životu, desetak dana uoči smrti na Cetinju. Njegoš se, kada je smrt sasvim izvjesna, prisjeća mnogih događaja iz svog života, putovanja u Rusiju, Austriju, Italiju, mnogih scena i detalja. Ja to uzimam kao okvir, ali dajem i nešto poetsko, tanano, dajem govor duše - kazao je Martinović.

Posebno mjesto u romanu zauzima jezik. Martinović ističe da je nastojao da sačuva autentičnost Njegoševog izraza, vraćajući u književni život riječi koje su vremenom gotovo iščezle iz upotrebe.

- Koristio sam u knjizi Njegošev jezik, crnogorski jezik, i on je veoma bitan u ovoj knjizi. Mnoge riječi sam uzeo iz tog vremena, koje su davno umrle, pa sam oživljavao te umrle riječi koje je on sačuvao - objasnio je književnik.

Stvarao iz nasljeđa svog naroda

Ocjenjuje da je Njegoševa veličina upravo u izvornosti njegovog stvaralaštva. Iako je poznavao djela Homera, Eshila i drugih velikih pisaca, Njegoš ih, prema Martinovićevim riječima, nije oponašao, već je stvarao iz iskustva i duhovnog nasljeđa sopstvenog naroda.

Osvrćući se na savremena tumačenja Njegoševog identiteta i djela, Martinović je poručio da se istorijske činjenice ne mogu prilagođavati političkim i ideološkim potrebama.

- Njegoš jedino i samo pominje crnogorski narod, drugog naroda u testamentu nema. Meni su testamenti svete stvari, a Njegoš je valjda znao s kojim je narodom upravljao, jer danas se to mnogo izokreće i svakako tumači - istakao je Martinović.

Pozvao je sve koji dovode u pitanje njegove tvrdnje da se upoznaju sa Njegoševim testamentom, navodeći da se original čuva u Biljardi na Cetinju.

- Njegoš je zloupotrijebljen na najgori mogući način, ali i to se dešava u istoriji. Njegoš je toliko velik da u svom djelu sadrži svu puninu života i svu mudrost. Ne možeš da se okaneš njega, a mnogi ga ne razumiju pa ga tumače na svoj način. Svojataju ga svi, a ja sam rekao: Njegoš je crnogorski pjesnik, prije svega i nadasve crnogorski pjesnik - zaključio je Martinović.