Kako sajber nasilju stati nogom za vrat?

Nedavno su crnogorski mediji objavili vijest koja je bila bolna za čitanje. Barski đaci napravili su snimak svog vršnjaka, dječaka sa posebnim potrebama, i objavili ga na društvenim mrežama, uz najgore uvrede i omalovažavanja. Majka je slučaj prijavila policiji i saopštila da je njeno dijete već treći put žrtva ovakvog ponašanja.

Sajber nasilje je postalo tema koja se ne može gurati pod tepih. Društvene mreže su dovele do nove manifestacije siledžijstva, koje sada više nije ograničeno ni vremenom ni prostorom. Sajber nasilje (eng. cyber bullying) podrazumijeva upotrebu digitalne tehnologije u cilju proganjanja, vrijeđanja, prijetnji, dijeljenja ličnog sadržaja bez odobrenja, ili druge vrste zlostavljanja. Najranjiviju grupaciju predstavljaju djeca, na koje ovakvo nasilje može ostaviti traumatične posljedice. Zato ćemo se u narednim redovima najviše fokusirati na njih, iako slični savjeti važe i za ostale grupe.

Najvažnije je stvoriti kod djece spremnost da se odmah otvoreno obrate roditeljima, nastavnicima, školskom psihologu i upravi. Stid žrtve često dovodi do ćutnje i trpljenja, što samo daje krila nasilnicima. Neophodno je u djecu usaditi odbrambeni refleks: neka prevrnu svaki kamen dok ne nađu onoga ko će im pomoći i kazniti nasilnike. Od nastavnika, preko direktora škole, do policije i medija. Jer tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija.

Sa sajber siledžijama se ne treba raspravljati – ne dolivati ulje na vatru. Umjesto toga, sjetite se koja im je najveća slaba tačka: njihova nepočinstva mogu se lako dokazati. Kada se nasilje dogodi, potrebno je što prije napraviti snimke ekrana, kako bi postojali tragovi o svemu što se desilo, čak i ako sadržaj kasnije bude izbrisan. Uz ove dokaze, nasilje se može prijaviti na svim nivoima: konkretnoj društvenoj mreži koja je korišćena, školi, policiji, CIRT portalu Vlade Crne Gore (https://www.gov.me/cirt/prijavi-incident) i ombudsmanu putem opcije „Hrabro sanduče“ (https://www.ombudsman.co.me/djeca/siguraninternet.html).

Ako poznajete i nekoga van vaše porodice ko ćutke prolazi kroz stradalništvo digitalnog nasilja – ohrabrite ga da se obrati za pomoć na ovaj način. Mali podsticaj ili jedan jedini savjet mogu napraviti veliku razliku. Ne smijemo dozvoliti normalizaciju nasilja: „Ma to su djeca“, „Samo su se šalili“, „Ne možeš ti njima ništa“, „Neka se čeliče“… Sve veći broj samoubistava žrtava sajber nasilja najveći je pokazatelj ozbiljnosti ovog problema. Ono je opasnije od „tradicionalnog“ vršnjačkog nasilja, budući da nije ograničeno samo na školske hodnike i dvorišta. Žrtva nije sigurna ni kada je u svome domu, budući da se digitalna agresija može desiti u svakom trenutku.

Naredni ključni korak je – žrtvi nasilja pružiti hitnu psihološku podršku (npr. u centrima za mentalno zdravlje pri domovima zdravlja). Važno je da se žrtva ne poistovjeti sa inferiornim i bespomoćnim položajem, već da u njoj osnažimo samopoštovanje i sposobnost da odbrani i cijeni sebe. Odgovornost i stid treba da snose isključivo digitalni nasilnici, a ne njihova meta. U nekom boljem svijetu, ako ga dočekamo, univerzalna, besplatna i redovna psihoterapija će biti neotuđivo pravo svakog ljudskog bića, a posebno djeteta. Pravo na zdravlje. (Zaziranje od psihologa je pouzdan znak nezrelosti jednog društva.)

Treba pomenuti i jedan oblik moguće prevencije. Mladi treba da budu oprezni kada je u pitanju sadržaj koji objavljuju na društvenim mrežama. Sve što objave predstavlja potencijalnu municiju za onlajn napadače. Algoritamska mašinerija društvenih mreža sebe plasira kao igralište, prostor za opuštanje i zabavu. Mi se ležerno baškarimo po ovom igralištu, dok svuda oko nas stoje batinaši i predatori koji samo vrebaju. I onaj sadržaj koji se ipak objavi treba staviti pod što više barikada, putem postavki privatnosti na platformama: podesiti sadržaj tako da bude vidljiv samo za uski krug odabranih prijatelja, ograničiti ili blokirati problematične korisnike… Svakodnevno objavljivanje sopstvenih slika i snimaka postalo je opšteprihvaćena (ne)normalnost. Međutim, jagma za lajkovima mnoštva neznanaca ne može biti kompenzacija za ono što zaista treba našoj duši – a to je dublja povezanost s nekolicinom najbližih.

*

Nepoznati autor je sarkastično zapazio da čovječanstvo još nijesu uništili kuga, ratovi ni asteroidi – ali će ga izgleda uništiti ekrani. Digitalni mediji su pandorina kutija iz koje je, osim sajber nasilja, proizišla opšta degradacija mentalnog zdravlja mladih (eng. brainrot – „truljenje mozga“), sveopšta polarizacija i era post-istine.

Lako je zapasti u pesimizam i nihilizam. Posebno u našoj sredini, s obzirom na depresivnost Crnogoraca o kojoj su pisane i psihijatrijske studije. „Sve je đa’o ponio!“

Međutim, nemamo pravo na predaju. A posebno kada je u pitanju sajber nasilje. Upravo zbog dječaka s početka teksta, i svih drugih malenih bića koja zaslužuju srećno djetinjstvo. Neka bude borba neprestana – za solidarno društvo s jakim institucijama, koje neće prepustiti djecu samima sebi, u raljama digitalnih nemani.

Ovaj tekst je pisan za sajt medijskapismenost.me u okviru programa Agencije za audiovizuelne medijske usluge.