Gojko Kruška: Heroj grada heroja
Nije bilo na Cetinju od 1918. ni kraljevskih prijema, ni protokola, ni uobičajene diplomatske živosti u poslanstvima velikih sila. Grad koji je znao za dvorske korake i zvona svoje crkve već je bio okupiran. 1941. srpsku vojsku istiskuje italijanska divizija, a zatim njemačka komanda. Svi se oslanjaju na kvislinšku policiju, agenture, strah. Svaka ulica imala je oči, svaki prolaz uho.
U takvoj atmosferi, na najopasnijem mjestu za ilegalni rad u Crnoj Gori, živio je Gojko Kruška.
Rođen 1922. u činovničkoj porodici Marka Kruške, Gojko je poznavao Cetinje – prijestoničke ulice, prolaze, dvorišta, sjenke kuća. Poznavao je i ljude: komuniste, zelenaše, bjelaše, policajce, bivše žandarme, četnike, sjenke prolaznika. Razborit, slobodouman i posvećen filozofiji, istoriji i ekonomiji, sa 17 godina postao je skojevac.
Kada je u aprilu 1941. kapitulirala Kraljevina Jugoslavija, Gojko je ostao u Cetinju. Nije otišao u šumu jer mu je Partija namijenila izuzetno opasan zadatak: rad u neprijateljskoj pozadini, prikupljanje informacija o okupatoru i organizovanje omladine za Narodnooslobodilački pokret. Da bi bio siguran, infiltrirao se u kvislinšku vojnu organizaciju, odakle je slao dragocjene podatke partizanskoj komandi.
Vodio je malu ilegalnu mrežu nazvanu GRB KRVI, po početnim slovima imena i prezimena Gojka Kruške, Bera Vulićevića i Ratislava Radivkovića.
Samo njih trojica, samo povjerenje i samo tišina.
Gojko je znao da neće preživjeti. U bilješkama je to naslućivao. Pisao je o Fridrihu Štapsu, koji je pokušao atentat na Napoleona i pred smrt uzviknuo: „Živjela sloboda!“ To je bila i Gojkova rečenica prije nego što ju je izgovorio.
U novembru 1943. tražio je da izađe na slobodnu teritoriju, ali mu je rečeno da ostane. Činio je svoj zadatak, uprkos opasnostima. 24. decembra 1943. otkriven je i uhapšen. Kad je mreža provaljena, sve je preuzeo na sebe i pokušao spasiti drugove. Progutao je izvještaj koji je imao u rukama i tako obavio posljednji zadatak.
Odveden je u sjedište kolaboracionističke policije, gdje je strahovito mučen, ali nije izdao nijedno ime niti adresu. Predat je Nijemcima, a presuda je bila smrt vješanjem.
13. januara 1944. u 15 sati, Gojko Kruška i albanski partizan Musa Buta Hodžić javno su pogubljeni na Balšića pazaru. Njihovoj smrti natjerani su da svjedoče porodice, đaci, komšije. Imao je dvadeset i dvije godine. Sam se popeo na mali škanj, a kad mu je njemački vojnik prišao da namjesti omču, Gojko ga je pljunuo. Pjevao je i klicao Crnoj Gori:
"Sa Lovćena kliče vila, Crna Goro, majko mila…".
Sa gubilišta doviknuo je porodici da će se njime ponositi. Imao je poruku i za neprijatelje – on umire kao heroj, a oni će umirati kao izdajnici.
Udarac nogom. Tišina. Tijelo koje se ljulja. Tri dana i tri noći ostavljeni su na vješalima da zastraše i slome narod. U tome nisu uspjeli, jer kako zaplašiti Cetinje koje je uz Gojka dalo još 48 heroja, koje je i samo grad heroj? Gojko Kruška nosio je taj grad u sebi, a Grad nosi Krušku u sjećanju 82 godine.
Za svoj herojski doprinos držanje tokom hapšenja i pogubljenja odlikovan je Ordenom narodnog heroja 1951. godine.