Trobojnica
Portal ETV
Sve se više pominje priča oko trobojke. I to one iz vakta kralja i gospodara Nikole I. Doduše, nikad nije precizirano koja je zastava koja. Ustav iz 1905. kaže da su narodne boje crvena, plavetna i bijela. Međutim, mi tu zastavu niđe ne vidimo, već se javljaju razne modifikacije.
Jedan od prvih njenih prikaza je sa ulaska u Skadar kada trobojku sa državnim grbom, tj. orlom sa inicijalima i lavom ispod njega nosi alajbarjaktar crnogorske vojske Marko Zekov Popović. Popović je imao čin alajbarjaktara cijele vojske, a bio je i glavni gardista gospodarov. Nejasno je u kojem se svojstvu ova zastava našla i koja je bila njena uloga, budući da nijednim aktom nije bila regulisana.
Kasnije u egzilu pojavljuju se i trobojke sa grbom bez inicijala. Mnogo prije njih pojavljivale su se i trobojke sa samo inicijalima, bez orla. U suštini, naš tadašnji kralj ostavio nam je jednu veliku zavrzlamu i pitanje bez odgovora – koja je to trobojka iz njegovoga vakta? Niko ne može dati odgovor na ovo pitanje, pa ni oni koji se busaju u tu priču, a o istoriji ne znaju ama baš ništa.
Naravno, pitanje trobojke kao i svega drugog identitetskog može biti jedino riješeno dogovorom i kompromisom. Drugačije nije moguće. Međutim, pitanje je koliko prosrpske struje žele dogovor na zdravim osnovama.
Srpsko biće u Crnoj Gori je u rascjepu i to je veoma jasno svima. Donekle mi je srce puno kada vidim određenu promjenu unutar tog korpusa, tj. dio njih koji uprkos svom srpskom identitetu i određenju ostaju privrženi Crnoj Gori, onako kako je oni vide, ali ipak Crnoj Gori na prvom mjestu.
Sa druge strane, i ti takvi, i mi koji to nismo, bivamo pod udarom srpskih integralista koji su u potonje vrijeme sve glasniji, a finansirani od strane Beograda. Ti integralisti prosipaju priču o Srbiji kao matici Srba, na taj način predstavljajući Srbe u Crnoj Gori kao srpsku dijasporu, a ne domicilno stanovništvo. Pričaju o Vučiću kao predśedniku i voždu svih Srba, pričaju o Sretenju kao svesrpskom prazniku iako dok je Karađorđe dizao prvi ustanak među Srbima 1804, glava Mahmut paše je već bila strulila na Cetinju, pośečena osam godina ranije.
Ti takvi integralisti, a mogao bih reći fašisti, najveći su neprijatelj i Crnogoraca i Srba u Crnoj Gori. Oni mute i sprečavaju pomirenje i bilo kakav kompromis u državi. Naravno, većina njih je dobro plaćena za ono što rade, a ostatak su izdajnici jer tako vole. Da je sreće bili bi prezreni i od Crnogoraca i od Srba, ali to je korak koji sprečavaju neke druge sile…
Pitanje zastave može biti dobar korak ka prevazilaženju te ekstremne klice koja se pokušava unijeti u Crnu Goru i njenu srpsku populaciju. Istorijski i ljudski gledano, jedina trobojka koja bi trebala da dobije određeno posebno mjesto u službenoj upotrebi je trobojka sa orlom koji na štitu ima inicijale počivšeg kralja Nikole. Na ovaj način odužili bi se dijelu naše istorije, ali i napravili direktnu vezu sa identitetom i heraldikom Kraljevine Crne Gore.
Crnogorci bi na ovaj način dobili satisfakciju odavanja počasti tom dijelu naše istorije i voljenom kralju, dok bi oni koji se izjašnjavaju kao Srbi dobili stvarnu “trobojku kralja Nikole” na koju se toliko pozivaju. Svi bi izašli iz ovoga kao pobjednici i zadovoljni. Ne vidim razlog da ijedan Crnogorac ili Srbin budu protiv ovog rješenja.
Naravno, jedino ko bi bio protiv ovoga su oni kojima samo postojanje Crne Gore smeta. Sa takvima svakako ne može i ne smije biti bilo kakvog razgovora, a kamoli pomisli o “pomirenju” ili bilo čemu sličnom.
Na ovaj način odužili bi se trobojci kao određenom istorijskom simbolu, a ista bi nas konačno okupila i oko svetog crnogorskog alaj barjaka na crvenom polju koji se ogleda u današnjoj državnoj zastavi, pod kojom su se borili naši preci za crnogorsku nezavisnost i slobodu.