Radić: Nacionalistička histerija nije odgovor na vojno povezivanje Zagreba, Tirane i Prištine

Iako za Srbiju jeste neprijatno što Zagreb, Tirana i Priština imaju sve intenzivniju vojnu saradnju i ojačavaju svoje savezništvo, ono što se postavlja kao relevantnije pitanje jeste da li je “nacionalistička histerija” adekvatan odgovor na taj savez ili su potrebni odgovorniji potezi kojim bi Srbija uspostavila nova savezništva sa zemljama sa kojima ima zajednički interes.

Marta prošle godine potpisan je Memorandum o saradnji između Hrvatske, Albanije i Kosova u oblasti odbrane. Već po potpisivanju, predstavnici vlasti u Srbiji rekli su da je to krišenje subregionalnog sporazuma o kontroli naoružanja iz 1996. godine ali i Rezolucije 1244 SB UN.

Od tada, kada kod bi se predstavnici Zagreba, Tirane i Prištine sastali po ovom pitanju i najavljivali nove akcije i sastanke, u srpski medijima bi se video govor o “trojnom paktu” koji je formiran protiv Srbije, a nerijetko bi se govorilo i o mogućoj agresiji i ratu.

Tako je bilo i nakon posljednjeg sastanka načelnika generalštaba koji su de ovog sporazuma, a koji je održan u srijedu u Skadru, nakon čega je reagovalo i ministarstvo za evopske integracije i ministarstvo odbrane nazivajući savez „skandaloznom provokacijom i pritiskom i bezbjednosnim izazovom za Srbiju i srpski narod na Kosovu i Metohiji.

Sa druge strane, mjesec dana nakon potpisivanja ovog memoranduma, aprila 2025. godine, ministri odbrane Srbije i Mađarske potpisali su Plan bilateralne saradnje za 2025. godinu.

Iako se u medijima taj dokument plasirao kao kontrateža Memorandumu između Zagreba, Tirane i Prištine, ispostavilo se da je taj Plan dio okvirnog sporazuma koji je potpisan 2023. godine, te da ne donosi nikakve novine, već potvrđuje godišnji plan saradnje između dva ministarstva i konkretne aktivnosti na vojnoj saradnji.

Ipak, potpisivanje tog dokumenta je u prorežimskim medijima takođe bio propraćen nacionalističkom retorikom i govorom o suprotstavljanju vojnom savezu Hrvatske, Albanije i Kosova.

Govoreći najprije o načinu na kojem se u srpskim medijima govori o ovom savezu vojni analitičar Aleksandar Radić kaže da se problem pozicije Srbije ne rješava tako što se pravi buka u medijima i mobiliše takozvani patriotski krug u našem javnom mnjenju sa pričom “eto, rade nam o glavi”.

Problem je u tome kako mi dospijevamo do situacije u kojoj je Srbija izolovana, da nema prijatelje i saveznike.

- Hrvatska gradi svoje savezništvo, to za Srbiju može biti jako neprijatno, ali oni nastoje da grade savezništvo, a zvanična saopštenja Srbije su usmjerena da na to “vidite šta nama rade”, da ali šta naša država radi - pojašnjava Radić.

On ističe da je Srbija međunarodno izolovana i stalno izložena kritikama zbog pokušaja da se vodi spoljna politika i u odbrambenom domenu, i kroz vojno-tehničku saradnju sa zemljama koje se međusobno mrze.

- Ponavljanje situacije iz 1999. godine - svi su protiv nas”: Kako Srbija treba da odgovori na vojni savez Tirane, Zagreba i Prištine? 

“E pa, ne možete biti prijatelji sa Kinom i Amerikom istovremeno. Hrvatska i Albanija tačno znaju gdje su pozicionirane – u NATO, a Kosovske bezbjednosne snage imaju ambiciju da postanu dio NATO i potpuno su usredsređeni na taj zadatak. Imaju okvir NATO, imaju iza sebe organizaciju koja u ovom trenutku postoji i koja ih ne sprječava da prave i međusobne dogovore o dodatnim koracima saradnje - navodi sagovornik.

Ipak, ističe da operacionalizacija na nekom ozbiljnom nivou ne dolazi u obzir sa strane NATO-a.

— Znači, ako u ovom trenutku neko vjeruje da mogu Zagreb, Tirana i Priština, možda još neko, da organizuju agresiju na Srbiju, to je poruka za one koji jedu sendviče, mudruju o svjetskoj politici i sviđaju im se Putin i Tramp — kaže Radić.

Posmatrajući realne okolnosti, dodaje, NATO jeste njihov okvir, ali imaju prostora za međusobnu saradnju kroz razne forme — od obuke do vojno-tehničke saradnje, što su do sada otvoreno govorili.

— Hrvatska želi da se pozicionira na prostoru bivše Jugoslavije i šire. Hrvatska prepoznaje albansko pitanje kao korisno u suprotstavljanju rješavanju srpskog pitanja i to je vidljivo. Čine to politički, vjerovatno to čine, ali je teško dokazati, obavještajno i u odbrambenom planu — pojašnjava sagovornik Danasa.

Govoreći o mogućnostima ovog saveza, on navodi da mogu organizovati zajedničke aktivnosti na obuci, što samo po sebi nije sporno, te dodaje da, u pogledu vojno-tehničke saradnje, Hrvatska ima interes da se pozicionira kao vodeća zemlja.

On tvrdi da je dugo vremena već Hrvatska ljubomorna na poziciju Srbije i njene vojne industrije, koja ima jako veliki broj artikala koje nudi na tržištu, jer srpske državne i privatne firme u ovom trenutku imaju široku listu sredstava vojne opreme koja je netipično velika za dimenzije zemlje.

Šta nosi budućnost?

— U ovom trenutku to nije ratni savez, ali postoji u sjenci jedan ozbiljan problem za promišljanje, a to je — šta nosi budućnost — kaže naš sagovornik.

Podsjeća da je NATO trenutno u dubokoj krizi, da se preispituje gdje je, te dodaje da će možda neki novi evropski NATO biti jači i više umiješan u pitanje Balkana, ali da će možda biti i preopterećen ozbiljnijim bezbjednosnim problemima iz njihove percepcije.

— Nažalost, to je atmosfera koja otvara mogućnost destabilizacije Balkana zbog nedostatka pritiska stranog faktora, kao što je to bio slučaj na početku građanskog rata 1991. godine — navodi Radić.

Kako dodaje, razlog za oprez na duži rok je činjenica da mora da se prati šta se dešava sa NATO-om i kakva će biti bezbjednosna arhitektura Evrope, jer smatra da destabilizacija trenutne arhitekture potencijalno otvara pitanje nove duboke bezbjednosne krize na Balkanu.

— Ako mi na Balkanu odlučujemo šta ćemo preduzeti bez stranog faktora, bojim se da će na površinu izaći avanturizam, svojeglavost, šovinizam, radikalni pogled na svijet, sve ono što smo vidjeli devedesetih, kad su ratovi završeni bez konačnog rješenja — pojašnjava sagovornik Danasa.

Kako Srbija treba da postupi?

Na pitanje šta bi bio odgovoran i adekvatan odgovor Srbije na ovaj vojni savez, Radić ističe da Srbija mora da gradi savezničke odnose.

— To je jedino racionalno, to nadilazi bilo čije partijske interese, ali nažalost kod nas su najprije lični pa tek onda partijski razlozi iznad državnog razloga — pojašnjava on.

Ističe da, kada bi zaista postojale snage koje vode računa o državi Srbiji, onda bi sada bio trenutak kada bi morali da se preduzmu ozbiljni koraci na gradnji iskrenih savezništava sa zemljama za koje prepoznajemo da imaju zajedničke interese sa nama.

— Ako se poredimo sa Hrvatima i Albancima, oni imaju jedan visok nivo javne discipline. U Hrvatskoj možete naći ljude koji nemaju razloga da vole jedni druge, ali sa različitih nivoa organizacije njihovog društva, kad su u pitanju neke teme koje su vitalne, imate isti interes, postoji nešto što je zajedničko — pojašnjava naš sagovornik.

On navodi da toga u Srbiji nema, te dodaje da bi u tome trebalo da učestvuju i državni organi i ljudi sa javne scene.

— To je potpuno razumljivo i tako se ponaša država — dodaje.

Kao primjer navodi Grčku, u kojoj se uvijek može računati na lojalnost novinara u pogledu stava da će braniti poziciju države i naroda.

— Ne radi se o cenzuri, nametanju i izbjegavanju kritičke analize, već o tome da će odraditi svoj dio priče, a mi u srpskom društvu ne možemo da zamislimo takav scenario jer ovdje su samo pojedinci važni i njihova ad hok politika nas dovodi u konfrontaciju — kaže Radić.

Zbog toga se, ističe, Srbiji ponavlja nezamisliva istorijska situacija iz 1999. godine da su svi protiv nas.

— U tom momentu mi možemo da pričamo agresivno, ali postoji nešto što je valjda lekcija koju smo trebali da steknemo — da imamo iskustvo toga kako je jedna mala država došla do situacije da su sve države oko nas dozvolile upotrebu svog vazdušnog prostora za dejstvo po Srbiji i Crnoj Gori — podsjeća on.

Navodi da je to samodestruktivna politika koja je dovela do toga da se ratuje protiv saveza država u situaciji u kojoj Srbija nema nikog uz sebe.

— E sad se, nažalost, ponavlja taj istorijski momenat — sebičnost politike koja se vodi u Srbiji, sebičnost ličnosti koja vodi tu politiku, dovodi do toga da mi kao narod opet dospijevamo u situaciju da ćemo biti okruženi negativnim stavom. Drugi će da prave saveze, drugi imaju ideju, a Srbija pravi propagandu za onih 28 odsto populacije koje podržava vlast — navodi Radić.

Ističe da je svaka informacija i izjava koju čujemo od državnih organa usredsređena samo na propagandu kojoj je, po svom vokabularu, mjesto u tabloidu.

— To nije komunikacija koja nam je u ovom trenutku potrebna. Riječ je o ozbiljnom pitanju, previše ozbiljnom da bi se svodilo na nacionalističku histeriju — zaključuje Radić.