Energetski slom Srbije: Vučićevo oklijevanje, rezultat nula

Što Beograd dublje tone u „sivu zonu“ između sankcija i preživljavanja, to će Srbiji biti teže da ponovo stekne stvarni suverenitet u energetskoj sferi.

Višemjesečno oklijevanje Aleksandra Vučića, uz svakodnevno dramatizovanje, očekivano nije odvelo ni Srbiju ni NIS nikuda. Još krajem prošle sedmice rasplamsavala se nada da bi Sjedinjene Države mogle da izdaju licencu za rad Naftnoj industriji Srbije. Nije poznata osnova te nade, a ispostavilo se i da je neutemeljena. Već u nedjelju Vučić je govorio o „teškoj situaciji“, da bi u ponedjeljak izjavio kako „ne razumije“ američku logiku. Nakon takvog lutanja, u utorak je uslijedio očekivani hladan tuš: pančevačka rafinerija obustavila je rad jer više nema dovoljno sirove nafte. Dakle, dogodilo se upravo ono što je još prije dva mjeseca naznačeno kao scenario koji se mora izbjeći po svaku cijenu.

Očekivano, „prijatelji Mađari“ odmah su najavili pomoć bratskom režimu u Beogradu. Nije tajna da ovakav razvoj događaja odgovara mnogima i u Mađarskoj i u Srbiji. Kada određene robe nestane u legalnim tokovima, pojave se šverceri i oni koji će iskoristiti priliku za brzu zaradu. Baš takav scenario mogao bi se desiti Srbiji nakon Nove godine.

Iako su Rusi prije dvije nedjelje najavili spremnost da prodaju većinski udio u NIS-u, čini se da stvarne volje za tim nema. Nezvanično, najveći favorit za novog vlasnika NIS-a jeste kompanija ADNOC iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. To i ne iznenađuje, s obzirom na dobre odnose Emirata i sa ruskom i sa američkom administracijom, kao i prijateljske veze sa režimom Aleksandra Vučića. Abu Dabijeva nacionalna naftna kompanija ADNOC, osnovana 1971. godine, dvanaesta je najveća naftna kompanija na svijetu po proizvodnji, sa oko 4,85 miliona barela nafte dnevno iz rafinerija Ruvejs i Um el Nar. Može se čuti i da je mađarski MOL zainteresovan, kao i neke neimenovane zapadne kompanije.

No, postavlja se pitanje: kako kupiti nešto što se zapravo ne prodaje? I, važnije – zašto se ne prodaje? Iako se već neko vrijeme govori o prodaji ruskog udjela u NIS-u, što je i bio povod za uvođenje sankcija, ozbiljnog napretka nije bilo. To ne bi trebalo da čudi, imajući u vidu da bi – kako je ovih dana rekao za N1 bivši šef OFAC-a Džon I. Smit – Amerika zahtijevala da se novac za prodaju uplati na zamrznute ruske račune, kako ga Moskva ne bi mogla iskoristiti za finansiranje rata. Dakle, Rusi bi bili primorani da prodaju, a da za to praktično ne dobiju novac. Takav scenario teško ćemo vidjeti.

Američki zvaničnici više puta su naglašavali da je cilj sankcija potkopavanje finansiranja ruskog rata preko energetske industrije. Namjera je bila oslabljenje ruske kontrole, ali je u praksi pogođen čitav srpski energetski sistem. Kompanija koja je snabdijevala do 90 odsto tržišta goriva ostala je odsječena od međunarodnih finansija i nabavke. To je pokazalo stvarnu cijenu „bratske pomoći“: Srbija je dobijala jeftinu naftu, ali je izgubila slobodu odlučivanja u energetici.

Beograd je prikliješten. S jedne strane Vašington i Brisel zahtijevaju smanjenje ruskog prisustva; s druge strane Moskva prijeti obustavom snabdijevanja energentima, uključujući i gas. Izlaz iz te zamke još nije pronađen.

Nakon što su sankcije uvedene, NIS je pokušao da spasi snabdijevanje pod ruskom kontrolom, izbjegavajući potpunu američku blokadu. Srpska vlada i ruski vlasnici pribjegli su nizu manevara kako bi stvorili privid restrukturiranja bez stvarne promjene kontrole. Prvi korak bio je razvodnjavanje udjela Gaspromnjefta: u septembru 2025. oko 11,3 odsto akcija preneseno je na malo poznatu firmu iz Sankt Peterburga, formalno nepovezanu sa energetikom. U stvarnosti, vlasnik te firme i dalje je Gasprom. Na papiru – manje ruskog uticaja; u praksi – sve po starom. Pokušaj skrivanja ruskih tragova bio je providan, a OFAC je to jasno razumio.

Istovremeno, NIS je tražio alternativne izvore sirove nafte. Međutim, nakon blokade Janafa, ključnog pravca za uvoz, Beograd se okrenuo transportu duž Dunava. Prevoz baržama pokazao se tehnički težak i ekonomski neisplativ: za potrebe NIS-a bilo bi potrebno najmanje 145 barži mjesečno, uz problem nizakog vodostaja, nedostatka lučkih kapaciteta i visokih troškova pretovara.

Drugi projekat odnosio se na izgradnju naftovoda od Mađarske do Pančeva, kojim bi se transportovala ruska nafta pristigla naftovodom Družba. Iako su Srbija i Mađarska, uz pomoć Moskve, potpisale sporazum o gradnji, a Kina izrazila interes za finansiranje, sama budućnost Družbe je neizvjesna zbog stalnog širenja zapadnih sankcija ruskoj naftnoj industriji.

Analitičari primjećuju da ruska nespremnost da izgubi kontrolu nad NIS-om nije samo finansijske prirode: izbjegavanje nezavisne revizije vjerovatno skriva transakcije preko posredničkih firmi, kao i projekte povezane sa Rosotrudničestvom, mrežama „entuzijasta ruske kulture“ ili finansiranjem antiukrajinske propagande u regionu.

Srbija je tako upala u dvostruku zavisnost: formalno pokušava da izbjegne konflikt sa Zapadom, ali faktički održava ruske šeme. Što Beograd dublje tone u ovu „sivu zonu“, to će teže povratiti energetsku suverenost.

Američke mjere bile su udar ne samo na ruski kapital, već i na samu ideju srpske „neutralnosti“. Jer kada vaša nafta prolazi kroz Janaf, vaše transakcije kroz strane banke, a vaše vlasništvo kroz Gasprom – nijeste nezavisni. Vašington je Beogradu dao dovoljno vremena da izabere. Produžavanja rokova, prelazne dozvole – sve je to bilo vrijeme za odluku, a ne za spas.

Početkom novembra Viktor Orban ponovo je zaigrao ulogu posrednika. Nakon susreta sa Donaldom Trampom na Floridi, izjavio je da je obezbijedio „potpuno izuzeće Mađarske od sankcija“ na ruske energente. Međutim, Vašington je brzo naglasio da je riječ samo o jednogodišnjoj odgodi. Uz to, Mađarska je pristala na kupovinu američkog LNG-a i Vestinghausovog nuklearnog goriva za elektranu Pakš. Iza priče o „diplomatskoj pobjedi“ stajala je klasična razmjena – politička lojalnost za godinu dana energetske stabilnosti.

Ohrabren Orbanovim prividnim uspjehom, Aleksandar Vučić počeo je da priprema svoj pristup Vašingtonu u nadi da će dobiti sličnu indulgenciju – ovoga puta za NIS. No, za razliku od mađarskog premijera, Vučić se distancirao od direktnih pregovora, prepuštajući ih Rusima, koji bi, prema njegovim riječima, „trebalo da pregovaraju sa Amerikancima“.

Ruski menadžment svjestan je da kontrola nad NIS-om nije samo ekonomski, već i politički adut. Iako se tvrdi da se traži „neutralan investitor“, ostaje sumnja da bi kupac mogao biti struktura lojalna Kremlju.

Ova priča je od velike važnosti i za Hrvatsku. Nije tajna da su čak i advokati angažovani od hrvatske strane i Janafa, na neki način „navijali“ za Srbiju – tačnije, za prihode iz Srbije. NIS je najveći klijent Janafa, a Janaf je do nedavno ostvarivao čak 30% prihoda od transporta nafte za Pančevo. Ugovor važi do 31. decembra 2026, a u ovim okolnostima teško će biti ispunjen.

A Srbija? Problemi sa Rusijom nastaviće se i na drugom frontu – gasnom. Ako Rusija do kraja sedmice ne pošalje novi ugovor o isporukama gasa, Srbija, kako je najavio Vučić, već u ponedjeljak počinje pregovore sa alternativnim dobavljačima.