Kolins: Sviđa mi se ovdje, jer je potpuno drugačije od onoga na šta sam navikao

Volio bih živjeti u ovakvom mjestu, jer tamo gdje sam u Americi uvijek se nešto dešava, jer ljudi nemaju. Znaš, kada nemaš onda moraš raditi nesretne stvari da bi dobio, dok u malim mjestima, poput ovog, rijetko čujem policijske sirene, rijetko čujem za ubistva, pljačke, i slične nesretne događaje. Tako da taj mir mislim da je baš kul - kazao je u emisiji Srećan dan, na Televiziji E, košarkaš Entoni Kolins.

Blještava svjetla i užurbane ulice Hjustona Entoni Kolins Amerikanac i profesionalni košarkaš zamijenio je kaldrmom Bijelog Polja, malog grada za koji donedavno nije ni znao da postoji. Sportska karijera dovela ga je u košarkaški klub Jedinstvo, a on se po prvi put našao u sredini koja je sve suprotno od onoga na šta je navikao. 

U Hjustonu je imao bezbroj mogućnosti za zabavu, ali kaže da tek sada zna šta znači imati mir. Igrajući košarku prošao je kroz mnoge evropske gradove, ali život u Bijelom Polju nije mogao vidjeti ni u filmovima. 

- Sviđa mi se, jer je potpuno drugačije od onoga na šta sam navikao. Kao što sam rekao, dolazim iz velikog grada sa puno stanovnika, ovdje su to mala seoska mjesta, i čini se da se svi međusobno poznaju. To je nešto što nikada ranije nijesam vidio. Ljudi ovdje idu na kafu, tamo odakle sam ja ne sjedimo, ne pijemo kafu stalno, i nešto slično. Sve je više porodično orijentisano. Znam da ljudi misle da smo u Americi porodično orijentisani jer imamo veće porodice, ali kada su porodice veće teško je održavati kontakt sa svima. Ovdje, kada su zajednice manje, ljudi žive bliže jedni drugima, mislim da je to mnogo bolje - rekao je Kolins.

Dok mnogi sa Balkana napuštaju svoja ognjišta u potrazi za nečim većim, boljim, lakšim, ali nepoznatim, Entoni Kolins je za samo nekoliko nedjelja spoznao blagodeti mjesta koje su drugi ostavili iza sebe. U Bijelom Polju pronašao je ono što novac ne može da kupi, miran san.

- Volio bih živjeti u ovakvom mjestu, jer tamo gdje sam u Americi uvijek se nešto dešava, jer ljudi nemaju. Znaš, kada nemaš onda moraš raditi nesretne stvari da bi dobio, dok u malim mjestima, poput ovog, rijetko čujem policijske sirene, rijetko čujem za ubistva, pljačke, i slične nesretne događaje. Tako da taj mir mislim da je baš kul - istakao je Kolins.

U poređenju sa Amerikom život u Bijelom Polju za Entonija Kolinsa nije samo mirniji, već i znatno jeftiniji, kaže što veći grad, veća primanja, ali i veći troškovi. Ovdje mu, uz skromni budžet, ništa ne nedostaje, a kada na to doda toplinu i gostoprimstvo ljudi koji su prema njema izuzetno ljubazni, a često simpatično znatiželjni, jer rijetko sreću ljude tamne puti, dileme nema, Bijelo Polje kaže rado bi izabrao, prije nego rodni Hjuston.

- Djeca to vole, to je stvarno super. Žele da pričaju engleski, jer sam siguran da nemaju često priliku da ga govore, pa mi je to baš zanimljivo. Stariji ljudi, vidi se, vjerovatno nijesu često viđali strance, pa pokušavam.barem nešto reći na crnogorskom, da razbijem led, oni se nasmiju i nešto slično. Mislim i da je taj dio prilično kul - naglasio je Kolins.

Za sebe kaže da je introvert i da mu ne treba mnogo da bi bio srećan. Uživanje pronalazi u jednostavnim stvarima, jutarnjoj kafi u omiljenom kafiću, šetnji pored rijeke, odlasku do prodavnice, i tišini koju mu Bijelo Polje pruža. Jedino na šta se još navikava jeste hrana. Priznaje da je u Americi bio vezan za brzu hranu, pa još uvijek istražuje domaće specijalitete i uči da prepozna razliku između bureka i pite.

- Jako sam izbirljiv kad je hrana u pitanju. Jedem kao, možda, četvorogodišnjak ili petogodišnjak. Samo želim pileće štapiće i pomfrit, ali najčio sam da volim ćevape, obožavam ćevape. Gdje god da odeš dobiješ hljeb, a ja volim hljeb. Neki od deserta su prilično dobri, a ne mogu reći da sam se prilagodio hrani. U duši sam ljubitelj brze hrane, pice i sve to, pa se držim jednostavnih stvari- rekao je Kolins.

Možda ga domaća hrana nije potpuno osvojila, ali ljepota crnogorskih žena jeste. Uz osmjeh priznaje da su djevojke u Bijelom Polju zaista posebne. Kaže da mu porodica nedostaje, ali da je u košarkaškom klubu dobro dočekan, i da se njegovi prijatelji i saigrači trude da se osjeća kao kod kuće.