Vladavina pojedinaca, a ne zakona

Crna Gora je u potpunosti zarobljena od strane pojedinih partija i njihove vlasti. Prisustvujemo sve većem urušavanju institucija od strane vladajuće koalicije. Podjela vlasti je formalna, a ne stvarna, vlast je koncentrisana u rukama vlastodržaca, kojima glavni pečat daje predśednik parlamenta Andrija Mandić.

Tužilaštvo i institucije sile su pretvorene u partijske prćije, policija i bebjednosni sektor odišu neprofesionalizmom, ne bave se bezbjednošću države i društva, već su ideologizovane i politizovane. Ne postoji kultura dijaloga, zakoni se donose oktroisano, bez konsultacija sa opozicijom i civilnim sektorom, samovoljom vlasti, tumače se Ustav i zakoni kako kome odgovara, omaložava se bilo koje mišljenje intelektualaca i stručne javnosti. Dirktno se kontrolišu obrazovne ustanove i kadrira se u njima partijski i ideološki, RTCG, kao javni servis, i sve lokalne televizije su pod kontrolom vlasti, itd...

Sve ovo govori da se o Crnoj Gori ne može ni u tragovima govoriti o ustavnoj demokratiji, posebno što imamo na vlasti političke subjekte koji ne razumiju ili neće da razumiju da je demokratija vladavina zakona, a ne diktatura i samovolja većine nad manjinom i da im većina u parlamentu ne daje za pravo da krše zakone i sprovode sopstvenu ideologiju ili političke i lične interese, ne obazirući se čak ni na Ustav zemlje, niti na međunarodne povelje koje su sastavne dio unutrašnjeg zakonodavstva. Mi smo u stanju degradacije demokratije da je razumno postaviti pitanje: nijesmo li već stupili u autoritativan režim u kojem mali broj lica odlučuje o sudbini svih i to o najbitnijim pitanjima?

Nema zakona koji je iznad Ustava

Današnja Srbija je dobar primjer kako jedna država ne treba da izgleda. Većina obrazovanih ljudi je digla glas protiv sistema u kojem je vlast iznad zakona, posebno oličen u odgovoru studenata državnih univerziteta predśedniku Vučiću na njegov poziv na razgovor sa njima, da oni nemaju ništa sa njim, niti on ima nadležnosti nad zahtjevima koje su postavili pred institucije Srbije. Drugim riječima, žele da žive u normalnoj demokratskoj državi u kojoj institucije obavljaju svoje poslove po zakonu, profesionalno, bez upliva politike, a ne u državi u kojoj jedan čovjek odlučuje o svemu. Bukvalno o svemu!

Crna Gora kao da slijedi Srbiju u načinu vladavine. Posljednji je slučaj, u nizu bezakonja čiji smo svjedoci, kada je Ustavni odbor, u saradnji sa predśednicom Ustavnog suda, predśednicom Ustavnog odbora Skupštine Crne Gore, Jelenom Božović, kao predstavnika vlasti i uz uputstvo izvršne vlasti, organizovao zavjeru kojom se urušava ustavni poredak države Crne Gore i blokira rad Ustavnog suda. Pokušali su notornu činjenicu da pojedine sudije Ustavnog suda stiču pravo na penziju da prikažu kao imperativnu. Mogli su se informisati kod svojih prijatelja i saradnika u srpskoj bezbjednosnoj agenciji (BIA) da bar 15 odsto zaposlenih kod njih su stekli uslove za penziju zbog beneficiranog staža, ali ne odlaze u penziju zbog većih primanja, već rade dok ne ostvare uslove za starosnu penziju.

Mi smo dočekali da nam jedan Vasilije Čarapić, „slavno ime“ u oblasti prava, tumači zakone, iako se na veb stranici Skupštine Crne Gore jasno definišu nadležnosti Ustavnog odbora. Sem što samo razmatra pojedine stvari, on samo podnosi Skupštini prijedlog za pet sudija Ustavnog suda. Ali tek kad mu se Ustavni sud ili drugi predlagač obrati zvanično.

U članu 121. Ustava Crne Gore, u stavu 2, piše „Sudiji prestaje funkcija ako to sâm zatraži, kada ispuni uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju i ako je osuđen na bezuslovnu kaznu zatvora“. Nema nijednog zakona koji je iznad Ustava Crne Gore. U Zakonu o Ustavnom sudu Crne Gore, u članu 7, stav 2, piše „Ustavni sud o ispunjenju uslova za starosnu penziju, odnosno isteku

mandata sudije Ustavnog suda, obavijestiće predlagača koji je tog sudiju predložio, šest mjeseci prije ispunjenja uslova za ostvarivanje prava na starosnu penziju, odnosno prije isteka mandata“. Dakle, Ustavni sud, a ne predśednica Ustavnog suda!!!

I to je to! Ostalo je sve politikanstvo sa opasnim namjerama, koje zalaze i u krivičnu odgovornost. Elementarno pravilo svake pravno uređene države je da sudije ne mogu biti članovi, niti otvoreni simpatizeri bilo koje političke opcije. Opravdana je sumnja da je predśednica Ustavnog suda, Snežana Aramenko, iz političkih razloga, svjesno, ne poštujući zakonsku proceduru, pomagala vladajućoj većini da izvrši nelegalnu smenu sudija i ustavnu blokadu države.

Uostalom, ona je i izabrana za sudiju Ustavnog suda kao podobna vladajućoj garnituri. U svakoj zemlji se na mjesta predśednika ustavnih sudova postavljaju sudije sa najvećim iskustvom, samo se u Crnoj Gori postavlja osoba na čelo Ustavnog suda sa najmanje sudskog iskustva (cca 15 godina). I to govori dosta. Posebno što nije prihvaćena kandidatura mnogih sudija koji iskustvom, stručnošću, priznatim karijerama i izvan Crne Gore, iskustvom u međunarodnim sudovima i institucijama, titulama eksperata, uveliko prevazilaze kapacitete dotitične Armenko. O etičkim standardima da ne pominjemo.

Odavno je trebalo radikalno reagovati

Za ovu priliku paše mi Hegelova misao „Bolje je boriti se i izgubiti bitku, nego nikada se ne izboriti“. Dobro je što je opozicija riješena da ne dozvoli bezakonje, iako do sad nije adekvatno odgovarala obzirom na težinu zločina nad Crnom Gorom i njenim institucijama. Ali, moram pitati što traži Abazović i URA u obraćanju ambasadorima Kvinte? Da li hoće time da se normalizuje i uvede princip amnestiranja za mnoga kršenja zakona, urušavanje institucija, partijsko tužilaštvo i sudstvo, antiustavni temeljni ugovor sa SPC i još mnogo, mnogo toga? Abazović mora biti predmet krivičnog gonjenja, jer je on veoma doprinio bezakonju u Crnoj Gori, otvarajaću put i za današnje.

Što se tiče adresiranja pisma ambasadorima Kvinte, treba shvatiti da se u Crnu Goru šalju trećerazredne diplomate, koje uglavnom otaljavaju svoje poslove, bez ikakvog udubljivanja u meritum. Neophodno je direktno se povezivati sa ministarstvima spoljnih poslova, parlamentima i medijima uticajnih zemalja i EU, posebno koristiti prijateljske zemlje u EU, poput Hrvatske i drugih.

Nema razloga za seirenje što Mandić, kao predśednik parlamenta, nije primljen od nikoga u Briselu, isti ti se svaki treći dan, sa izuzetnom ljubaznošću, pozdravljaju i vode prijateljske razgovore sa diktatorom čiji je Mandić pion i koji parazitira na velikosrpskoj ideologiji srpskog predśednika o „srpskom svetu“. 

Nažalost, sadašnja briselska birokratija se vodi pogrešnim ośećajem da su za Crnu Goru dobro rješenje seoski đilkoši, samo zato što su završili prestižne fakultete u inostranstvu. Pa makar koalirali i sa ljudskim talogom. Očito je birokratija u Briselu zabila glave u sopstvene zadnjce, iz kojih čak nijesu u stanju da prepoznaju očajničku i iskrenu borbu studenata u Srbiji za demokratsku i slobodnu zemlju, na način dostojan divljenja.

Upravo zato je pogrešno što je opozicija, na čelu sa DPS-om, izbjegavala da bude proglašena kao remetilački faktor i ekstremisti, dok su zemlju progutali litijaši, na čelu sa nepismenim premijerom.

Odavno je radikalno trebalo reagovati na neustavno glasanje u parlamentu bez prisustva poslanika 23. 11. 2020. i kršenje odredbe člana 91. Ustava Crne Gore, kao i 28. 12. 2020. godine kada je, bez kvoruma, prekršen Ustav i sa 40 prisutnih poslanika, verifikovan mandat Suadi Zoronjić.

Kao što se morala rušiti vlada Dritana Abazovića prije potpisivanja neustavnog temeljnog ugovora, bez obzira što bi on bez legalnog kapaciteta, u tehničkom mandatu, potpisao taj Ugovor. Moralo se braniti pravo na zakonito i pošteno suđenje i pritvaranje u razumnim rokovima, jer to nije miješanje u rad tužilaštva, već legitimno traženje da se ne zloupotrebljava pravosuđe, kao što je trebalo bojkovati popis, jer je ćoravom jasno da je održan u nelegalnim uslovima i bez adekvatne kontrole, itd... Ali, to je tema nekog drugog teksta.

I sam sam svjedok da je retorika u parlamentu mnogih iz opozicije izuzetna, poneka čak antologijska, da pogađaju suštinu, ali se bojim da taj retorički dar ne postiže neki veliki učinak u odbrani Crne Gore od skakavaca koji su je napali.

Kao što ni ovo moje pisanije neće mnogo pomjeriti kalpake na glavama onih koji vode Crnu Goru u propast. Doduše, pitanje je imamo li mi kapacitet u građanstvu i u crnogorskoj mladosti, koja razumije trenutak i što se događa i da li su dostojni da se uporede sa svojim vršnjacima u Srbiji? Imaju li građani Crne Gore svijest da karikaturalnim programima đilkoša iz Pljevalja i balavurdije oko njega „jedu“ budućnost svoje đece i unučadi?