Opsesija koja ne jenjava

Inflacija, pad realne vrijednosti zarada, bezbjednosni sektor na koljenima, uzdrmano zdravstvo, školstvo, blokiran rad ustavnog suda… Sve to, čini se, uopšte ne dotiče crnogorsku vlast koja, kada se bilo kakav problem pojavi, uglavnom pravi neznavena ili korijene traži u vremenu prije 30. avgusta.  

Za sve je kriva Demokratska partija socijalita, za sve je kriv Milo Đukanović. Svako pojavljivanje u javnosti bivšeg predsjednika države povod je za oglašavanje političkih ideologa nove vlasti, ali i režimskih medija. Posljednjih dana nakon, kako kažu, plaćenog nastupa na Al Džaziri u kojem je Đukanović analizirao odnos politike SAD i Evrope prema Zapadnom Balkanu. Ozbiljna analiza pokušava se pretvoriti u dilemu – da li on ima pravo na prigovor njegovim, kako se ističe, zaštitnicima i nekadašnjim partnerima sa Zapada.

- Kada govorimo o tom jeftinom spinu da nekog ko je uveo Crnu Goru  u NATO i usmjerio je u EU, da njega optužite za antizapadnjaštvo i širenje nekog antiameričkog sentimenta je apsurdno, ali se to uklapa u ambijent današnjeg crnogorskog društva. Karikaturalno je da ljudi koji su svoj život posvetili tome da Crna Gora ne bude nezavisna, ili da bude vezana za Beograd i Moskvu, danas Đukanoviću spočitavaju antizapadnjaštvo – kaže za Televiziju E istoričar Danilo Kalezić.

Nikome od činilaca sadašnje vlasti namjerno ne pada na pamet da je upravo politika DPS-a koju presonifikuje njen dugogodišnji predsjednik postavila temelje savremene države Crne Gore, čiji su oni danas zvaničnici. I njen međunarodni ugled, koji oni već četiri godine temeljno urušavaju. Odnos prema zapadu prije toga bio je konstruktivan, ali nikada na uštrb državnih unteresa Crne Gore. Da podsjetimo – uvođenje eura sprovedeno je uprkos protivljenju Vašingtona, kao i odbijanje učešća na saveznim izborima 2000. godine. Tada je Đukanović odbio da predvodi listu protiv Slobodana Miloševića jer, kako je rekao, ne vjeruje u tu državu i ne želi da doprinosi iluziji njenog legitimisanja na izborima. Takođe, izjave iz međunarodne zajednice o ideji za raspisivanje referenduma 2006. godine bile su sve samo ne ohrabrujuće. Sa druge strane, i politika u odnosu na ruske afinitete prema Crnoj Gori jasno je iskazana odbijanjem da joj bude ustupljena luka Bar, nakon čega su upravo sadašnji nosioci najviših državnih funkcija pokušali da organizuju rušenje države.

- Đukanović sobom nosi „zločin“ koji mu oni ne opraštaju, a taj zločin se zove nezavisna i multietnička Crna Gora. I, dokle god on politički djeluje na bilo koji način, on će njima biti trn u oku i izazivaće homogenizaciju njihovih politika i onih koji njima upravljaju. On nije smo trn u oku predstavnicima izvršne vlasti i parlamentarne većine, nego je primarno trn u oku onim političkim strukturama koje su danas mahom nastanjene u Beogradu i Moskvi, a koji upravljaju dobrim dijelom, ako ne cijelim, aparata izvršne vlasti u Crnoj Gori – navodi Kalezić.

Napadi na Đukanovića dio su propagandnog ratovanja po ugledu na mentora današnje crnogorske vlasti Aleksandra Vučića koji više od deceniju za sve loše u Srbiji krivi opoziciju.

- Drugo je da je to pokazatelj da vama fali politika, nedostatak kreativnog rješavanja problema i nedostatak odgovornosti – kazao je Kalezić.

Opsesija koja ne jenjava - najbolji je način da se definiše odnos aktuelne vlasti prema DPS-u i Milu Đukanoviću. A peta je godina od kada su oni krivi za sve.