Zašto Jakov mora da grli trnje

Nakon sedmica i mjeseci žučnih svađa, partijskih prljavština i salvi ličnih i grupnih uvreda, juče smo svjedočili neočekivanom preokretu – razmjeni pomirljivih poruka dvojice koji su bili u žestokom ratu. 

Zaista je sve djelovalo vrlo čudno, nalik onim trivijalnim, srećnim, raspletima u treš-komedijama. 

Prvo se javio predsjednik Jakov Milatović i lubazno pozvao premijera Milojka Spajića, sve u cilju ,,okupljanja građanskog i evropskog centra i ulaska Crne Gore u EU“, da se što prije sastanu. Kasnije je, valjda u želji da svojim pristalicama nešto pojasni, predsjednik Milatović požurio da se opravda kako je, eto, sve to uradio da Spajić više ne bi sebi i svojoj partiji, a time i Crnoj Gori, nanio dodatnu štetu. 

Skoro pa dirljiva briga za dojučerašnjeg omrznutog protivnika. 

Nije prošlo mnogo od predsjednikovog poziva, odgovoreno je iz kabineta premijera. I sve, naravo, u novom ,,duhu pomirenja“, pa je odmah rečeno da će se Spajić prema inicijativi Milatovića ,,odnijeti sa posebnom pažnjom“. Uz to,  iz kabineta premijera su lukavo provukli da je Milatović pozvao Spajića na razgovore tek nakon što je objavljenq ,,Barometar 26“, platformu koja, kako tvrdi Spajić, treba da – uz političko saglasje političara – brzopotezno Crnu Goru ,,lansira“ u Evropsku uniju. 

Tako, riječ po riječ, saopštenje za saopštenjem, dva ljuta protivnika u jednom danu postadoše mirotvorci. I sada djeluje sasvim logično da će ekipa Jakova Milatovića, iako su drvlje i kamenje bacali na premijera i njegove, pokušati dogovor i pravljenje postizborne koalicije u Podgorici sa doskorašnjim ,,nepomenicima“ iz tima Milojka Spajića. 

Sasvim je izvjesno i da će tim Milojka Spajića, bez obzira na prethodno izrečene uvrede na račun Milatovića i njegovih, biti kooperativan u pregovorima. Valja očekivati da će obje, do skora zaraćene strane pozvati u pomoć, zbog neophodnih mandata da se sastavi vlast u Podgorici, i lidera Nove srpske demokratije Andriju Mandića, četničkog vojvodu, predsjednika crnogorskog parlamenta i ključnu ličnost parlamentarne većine. 

Što bi se reklo - i vuk sit i ovce na broju. Tačnije, ono što je prije 24 sata bilo nepojmljivo, sada je vrlo izvjesno: Milatović i Spajić će pokušati da se, što prije, dogovore oko formiranja vlasti u Podgorici, pa da do 28. decembra, kada je krajnji rok, izaberu predsjednika Skupštine i gradonačelnika Glavnog grada.

Djeluje kao političko čudo, ali se ništa natprirodno nije desilo, niti su predsjednik i premijer odjednom doživjeli političko prosvjetljenje.  

Poziv predsjednika Milatovića posljedica je žestokog pritiska naših, kako se to kaže, zapadnih prijatelja - država Kvinte. Prednjačili su, tvrde upućeni, u tom ,,prijateljskom ubjeđivanju“ diplomatski predstavnici SAD i Velike Britanije, koji su crnogorskom predsjedniku posljednjih nekoliko sedmica ultimativno pojašnjavali da je za crnogorski put ka Evropi neophodno da 44. Vlada Milojka Spajića o(p)stane. 

I da je za postizanje tog cilja uslov sklapanje mira između nekadašnjeg lidera i sadašnjeg čelnika PES-a. Milatović je, pokazalo se juče, razumio poruku. Dijelom i zbog strahova za svoju političku budućnost, nakon vrlo loših izbornih rezutata u Podgorici i Budvi. Milatović je svoje ime stavio kao znak raspoznavanje njegove partije, otcijepljenih od PES-a, i sada je u strahu od potpunog kraha. 

Zato je pristao da grli trnje, odnosno da uđe u dil sa Spajićem i njegovim PES-om. 

Formalno, diplomate država Kvinte su pritisak objasnile potrebom da se Crna Gora učini stabilnom, te da se pomirenjem nekada jedinstvenog PES-a, može veoma brzo stvoriti jak politički centar koji će, kako tvrde na Zapadu, biti brana narastanju uticaja ,,prosrpskih stranaka koje kontroliše Mandić“.  

Neformalno, ali stvarno: boj se Danajaca (čitaj: Zapadnjaka) i kad darove (obećanja) nose. Jer, pritisci na Milatovića da obnovi priču sa Spajićem i zahtjev Zapada da se ne ruši ionako ,,potrešena“ 44.Vlada nijesu motivisani nekom uzvišenom idejom da Crna Gora prosperira. 

Ključni razlog akcije sa Zapada su - interesi. Da, iza idilično javno prikazanih ciljeva, obično se kriju tajni, a vrlo lični i grupni interesi evropske birokratije. Koja pokušava da – gurajući Crnu Goru kao ,,svijeti primjer“ - zamaskira neupješnu politiku na Zapadnom Balkanu. 

Dakle: zalaganje Zapada za opstanak 44. Vlade nije nikakva nagrada za uspješnu politiku premijera Spajića, već procjena evropskih i američkih birokrata da je, u vremenu brojnih neuspjeha euro-atlanske diplomatije, od vitalnog značaja promocija neke uspješne priče na Zapadnom Balkanu. 

Bosna i Hercegovina sa remetilačkim Miloradom Dodikom u entitetu Republika Srpska se teško može prikazati uspjehom zapadne diplomatije. A bilo kakva pozitivna priča o Srbiji Aleksandra Vučića bila bi, čak i kod desničara u Evropi i SAD, dočekana sa podsmjehom. Crna Gora je, dakle, bila idealna za takvu vrstu diplomatske političke opsjene - mala država koja nema teritorijalnih pretenzija, članica NATO, koja bi tako trebala da predstavlja ,,dobar primjer za druge kandidate za EU“... 

Sasvim je jasno: kripto-šibicar, nadobudni premijer Spajić, bio je praktično jedini kandidat za promovisanje nauma o nekim diplomatskim uspjesima. Evropljani, prosto, nijesu imali izbora. 

Zato su mu i došapnuli da bi valjallo imati neku političku platformu koja će slaviti EU, a suštinski ništa neće značiti. Tako je stvoren ,,Barometar 26“ beskrvni spisak opštih mjesta, tobožnja politička platforma ispisana na nešto više od jedne stranice. Suštinski - politička praznina koja odjekuje običnim floskulama. 

Ali ima upotrebnu vrijednost: može da predstavlja politički alibi Spajiću, ali i Milatoviću; da bude opravdanje za odstupanja od vlastitih obećanja i političkog programa...

Samo, svemu ima vrijeme i svaka bajka ima svoj kraj. Ukoliko zaista poklekne pod pritiskom, prekrši vlastita predizborna obećanja, zaboravi vlastite kritike izvršne vlasti i Spajića, Milatović će, na prvi pogled i za kratko, pomisliti da je – budućim učešćem u vlasti u Podgorici - uspio da zaliječi rane sa lokalnih izbora. No, već sjutra shvatiće crnogorski predsjednik koliko ga guši zagrljaj bivšeg politikog prijatelja, vidjeće u ogledalu da je postao tek politički lutak koji je izgubio političku harizmu i kojim upravljaju Mandić, Spajić i drugi stranački lideri parlaemnarne većine. 

Baš će da zagrli trnje, Spajićevo i Mandićevo i Bečićevo... 

I da bude po crnogorskog predsjednika još gore: obnavljanje savezništva političkih protivnika neće Milojku Spajiću nauditi ni približno koliko Jakovu Milatoviću. Za razliku od crnogorskog predsjednika, koji je pokušao sebe da postavi kao moralni uzor, Spajić nema razloga za strah.Njegovim riječima i ekonomskim oećanjima odavno ne vjeruju mnogi iz njegovog bliskog okruženja, dok obične građane i dalje još izvjesno vrijeme može zavaravati kratkotrajnim povećenjemplata, raznim kalkulacijama i obećanjima o prosperitetu. 

A onda, kad počne da se urušava sistem i budu vidljive štete ekomomskog voluntarizma, Milojko Spajić će biti na pristojnoj udaljenosti. Recimo, u Singapuru đe se i sada nalazi.