Tragedije bez epiloga

Nebojša Vučinić

Sto dana posle pada nadstrešnice železničke stanice u Novom Sadu, Srbija nije ni korak bliže odgovoru ni na jedno od mnogobrojnih pitanja, koja su se otvorila tog 1. novembra.

Četrdeset dana posle masovnog ubistva na Cetinju, i u Crnoj Gori nedostaju odgovori na pitanja, koje javnost isčekuje od 1. januara - kada ih već nije dobila 30 meseci pre toga.

Sličnosti u (ne)reagovanju obezdušenih, sumnjivo moralnih, krajnje neodgovornih i moguće korumpiranih političkih vrhuški dve zapadnobalkanske države, su frapantne. Uz, naravno, razlike koje diktiraju geografski položaj, različitost karaktera i dužina boravka na vlasti.

Izbegavanje svake odgovornosti, podsmevanje narodu koji sa punim pravom postavlja pitanja, ignorisanje osnovnih obaveza vlasti prema onima koji predstavljaju njen izvor - kao da se preslikavaju. Kako se ponašaju bahati, nevaspitani, bezobrazni, primitivni, neodgovorni predstavnici vlasti u Beogradu, tako poput pačića malih čine i njihovi klonovi u Podgorici.

U Srbiji, samo zahvaljujući pritisku naroda, deset ljudi sedi u pritvoru, s pretpostavljenom odgovornošću za tehničke greške u rekonstrukciji nadstrešnice, koja je ubila 15, a teško osakatila dve osobe. Još dvoje optuženih se brane iz kućnog pritvora, dok se dvojici neposredno "komandno" odgovornih (sada bivših) ministara - od kojih je jedan i optužen - gubi svaki trag. 

Istraga, međutim, nije ni "omirisala" kudikamo ozbiljniju stavku tragedije, onu finansijsku i koruptivnu, koja izgleda seže do samog vrha i "prve porodice". Ostavke premijera Srbije i gradonačelnika Novog Sada, koje su trebalo da uslede odmah, desile su se bezmalo tri meseca posle tragedije, koju građani opravdano nazivaju ubistvom, i to ne zbog masovnog stradanja, već zbog jednog slučaja prebijanja. 

U Crnoj Gori, opet, nema ni ostavki, ni pritvora, a sva je prilika da se ne dešavaju ni neke istražne radnje. Ubica 13 ljudi je sam sebi presudio, i tako za policiju zatvorio slučaj. Najzad, tako je i smrt desetostrukog ubice iz Medovine u avgustu 2022. izgleda bila olakšanje za nadležne. Kao da upravo posle tog iskustva od pre dve ipo godine, nije bilo sijaset bezbednosnih, socioloških, psiholoških aktivnosti, koje je valjalo preduzeti, a čega se očigledno niko nije latio, jer da jeste - možda se januar 2025. ne bi ni desio.

A pitanja ostaju: od prvog - odakle ubici oružje, do poslednjeg - kako se i zašto mogao toliko kretati i ubijati po Prestonici, u kojoj čestito i nema policije? Da samo ova dva neodgovorena pitanja, a mnogo ih je više, izazivaju uznemirenje javnosti, bilo bi dovoljno razloga da čitav niz ljudi - najpre u bezbednosnom sektoru, ali ne samo u njemu - podnese ostavke iz razloga objektivne odgovornosti. Kojoj je, da dodamo kao otežavajuću okolnost za njih, prethodila ona cirkusijada i frapantna nesposobnost u slučaju ubice Balijagića.

Ali, ne dešava se ništa. Uprkos velikim, masovnim i već dugotrajnim demonstracijama revoltiranog i zabrinutog naroda i u Srbiji i u Crnoj Gori - ljudi na političkim pozicijama, očigledno operisani od morala, odgovornosti, sposobnosti, a u najvećem broju slučajeva i od obrazovanja, kao da se nadaju da će protek vremena učiniti svoje, da će narod odustati, da će polako nastupiti zaborav, i da će oni moći da bezbrižno nastave da ubiru plodove koje im donose nameštenja.

U Srbiji, doduše, deluje da se politička i sa njom blisko povezana poslovna vrhuška uplašila da bi narastajući revolt mogao da kulminira zatvaranjem finansijskih slavina, pa kao da se krenulo u bržu, otvoreniju i alaviju akciju "uzimanja para lopatom". Počev od brzopoteznog rušenja kultnog hotela "Jugoslavija", na čijim će ostacima graditi predsedniku veoma blizak "Milenijum tim"; ili isto takvog uništavanja pošte na Savskom trgu, za koju se "do juče" klelo da će se temeljno rekonstruisati kultna Korunovićeva fasada, stradala u Drugom svetskom ratu; ili do najnovijeg slučaja "teškog" 1.250.000 eura koje će Elektroprivreda Srbije dati za "konsultantske usluge".

Gledano sa nekih 280 kilometara vazdušne udaljenosti, deluje da je situacija u Crnoj Gori i bizarnija od one u Srbiji. Ne samo zato što je u igri manje nula u euro iznosima, već i što se čini da se mnogi politički akteri zadovoljavaju čuvanjem izlečene frustracije iz detinjstva, mogućnošću da o državnom trošku jedu u kafani dok im se poltroni ponizno klanjaju, uništavanjem po jednog državnog automobila mesečno, i svešću da od svakog problema i odgovornosti mogu da se sačuvaju mlataranjem srpstvom i skrivanjem pod Joanikijevu mantiju.

Kako bilo: ni u Srbiji ni u Crnoj Gori nisu dati odgovori na pitanja, nije utvrđena odgovornost, nema krivičnih i moralnih postupaka, nema ni garancija da se tragedije neće ponoviti. Naprotiv, ne samo da se nastavlja neodgovornost, već sada u narodu raste i ukupna nesigurnost i nepoverenje i u pređašnje poslove, i u druge državne organe.

Činjenica je da su masovni protesti, čija su okosnica u obe države studenti, za direktni povod imali događaje čijih smo sto, odnosno 40, dana obeležili juče. Ali, razlozi protesta su mnogostruko ozbiljniji i mnogobrojniji: tiču se korupcije, neznanja, nesposobnosti, nepotizma, laži, bahatosti i svih nerešenih, neobjašnjenih i nesankcionisanih slučajeva poslednjih godina. 

Zato je bitno da se u ovom procesu istraje i izdrži do kraja. Jer njegov rezultat moraju da budu i bolje države, i bolji političari, i bolji životi svih u tim državama. Ili neće biti ni država, ni života. A političari će se već nekako snaći.