Šema kriminalizacije pravosuđa

Milan Knežević je sve priznao. Ne tužiocu, istražiteljima ili sudu, već direktno - crnogorskoj javnosti.  

Gostujući u jednoj televizijskoj emisiji Knežević je otkrio da je boravio u zatvoru u Spužu i, uz odobrenje Višeg suda u Podgorici, razgovarao sa pritvorenikom Milom Božovićem, doskorašnjim poslanikom, jednim od finansijera Nove srpske demokratije Andrije Mandića.

ČUDNE POSJETE U SPUŽU

Da, razgovarao je Knežević sa Božovićem, čovjekom osumnjičenim za narko trafiking. Ali, ne o cijeni kokaina, nego o – aktuelnoj političkoj situaciji u Budvi. Bila je to neka vrsta političkog savjetovanja oči u oči, samo u pritvorskoj jedinici.     

I da, priznao je Knežević, nije ovo bio prvi put da je vidio Božovića u Spužu. Posjećivao ga je, kaže, i ranije, više puta, od kako je predsjednik budvanske opštine kabinet zamijenio pritvorskom ćelijom.  

Ali, veli predsjednik DNP-a, neće više biti posjeta, nema više prijateljstva i neće biti više političkih savjetovanja Milana sa Milom jer je Božovićeva grupacija u Budvi pristala na politički dogovor i formiranje vlasti sa omrznutim DPS-om.  

Za Milana Kneževića, priča sa Milom Božovićem je zanavijek završena. Nema priče i nema više problema.   

Međutim, najveći problem je baš u tome što ova televizijska ispovijest nije uzburkala crnogorsku javnost: mediji su samo zabilježili vijest u prolazu, parlamentarna većina je ćutala, opoziciji kao da nije bilo do priče...  

To ćutanje pokazuje u kakvoj mučnoj obamrlosti vegetira crnogorsko društvo, to je krunski dokaz kako su lancima politike zarobljene crnogorske institucije, pa i kompletan javni prostor.   

KAD SUDIJE ZAKON NE ČITAJU  

Da je drugačije, crnogorsko društvo bi brujalo, javnost bi se digla na noge, reagovale bi nevladine organizacije, partije opozicije bi makar postavljala brojna pitanja.  

Recimo ovakva: u kom svojstvu je Milan Knežević, predsjednik jedne partije, poslanik u Skupštini Crne Gore, dolazio u posjete pritvoreniku u Spužu? Na osnovu čega mu je izdato odobrenje?  

Prema članu 183 Zakonika o krivičnom postupku, pritvorenike i zatvorenike, tek po odobrenju sudije za istragu, mogu posjećivati – pazite sad – samo supružnik, lica sa kojima žive u trajnoj vanbračnoj zajednici ili doktori medicine.  

Sve i da budemo maksimalno maliciozni, teško je povjerovati da su konzervativci tipa Mila Božovića i Milana Kneževića živjeli u nekoj zajednici, osim u onoj političkoj, u doba Demokratskog fronta.  

Još je teže povjerovati da je Milan Knežević odjednom postao doktor medicine ili parohijski sveštenik.  

A najteže je zamisliti da je Milo Božović - iako mu bez sumnje vrlo teško pada pritvor – baš toliko upao u depresiju da bi poželio da čuje Kneževića kako recituje neku od onih svojih zatvorskih pjesmica.  

Po kojem je onda zakonskom osnovu predsjednik Višeg suda Zoran Radović omogućio posjete pritvoreniku Milu Božoviću?  Da li je čitao zakon ili ga je tumačio po sjećanju, ili ga je, možda, nazvao neko moćan iz vrha države?   

I to nije sve. Prema istom članu 183, citiram, ,,pojedine posjete mogu se zabraniti, ako bi usljed toga mogla da nastane šteta za vođenje postupka“. Zašto je onda - u jeku istrage – odobreno da Božović prima posjete državnih zvaničnika moćnih da utiču na istražni proces?  

Nema odgovora na ova pitanja, niti iz Višeg suda žele bilo što da pojasne.  

I to je slika današnje Crne Gore. Podatak da predsjednik partije na vlasti  dogovara u sjenci zatvorske ćelije ishod političke borbe u Budvi sa optuženikom za teško krivično djelo, govori o - kriminalizaciji politike.  

Ali i o politizaciji pravosuđa.  

ŠEMA POVEZANOSTI

Jer, Milan Knežević otkriva još mučnih i kompromitujućih detalja. Poput onoga da su on i Andrija Mandić – odmah nakon hapšenja Mila Božovića – pričali i sa načelnikom Specijalnog policijskog odjeljenja Predragom Šukovićem i sa glavnim specijalnim tužiocem Vladimirom Novovićem.  

Priču Milana Kneževića nijesu demantovali ni Šuković ni Novović. I sve djeluje nadrealno, ali i mnogo, mnogo mučno...  

Dovoljno je samo da poređamo činjenice. Dakle: glavni specijalni tužilac Novović, koji je izabran glasovima Mandićeve i Kneževićeve poslaničke ekipe, dopušta da ga oni isti preslišavaju zbog hapšenja Božovića, čije je hapšenje naložio.  

A načelnik SPO Šuković, koji je svojevremeno bio – što je dokazala afera ,,Plava sveska” – stučni konsultant za bezbjednost Milu Božoviću, tadašnjem članu skupštinskog Odbora za bezbjednost, hapsi svog prijatelja, tog istog Božovića.  Za kojeg glavni crnogorski policajac, kada ga je savjetovao, nije znao da je Božović dio kriminalne grupe?!

I za kojeg se, odmah nakon hapšenja, zalaže lično Milan Knežević, tadašnji predsjednik Odbora za bezbjednost Skupštine Crne Gore.  

Kakav je to parapolitički i parakriminalni koloplet!  

Moguće da je takva šema političke zlupotrebe pravosuđa i kriminalizacije politike, postojala i prije avgusta 2020. godine, ali nikada nije bila ovako bahato otvorena, transparentna.  

MODEL IZ MEDELJINA

I sve to podsjeća na ona vremena Pabla Eskobara, jednog od najvećih narkotrafikanata, koji je – pazite sad - kao poslanik u parlamentu Kolumbije uticao na izbor tužilaca i policajaca. 

I dok je bio u zatvoru, u stvari u luskuznoj rezidenciji zvanoj Katedrala, Il Patron, kakav je bio nadimak Eskobara, redovno je zvao u posjete političare, advokate, biznismene... 

Čak je svojevremeno bio spreman da otkupi spoljnotrgovinski dug Kolumbije, ali mu niejsu dopuštili.  

Zato bi, možda, valjalo ponovo pitati blagoglagoljivog Milana Kneževića – da li je, osim kupovine političke moći u Budvi, sa Milom Božovićem možda razmišljao o finaniranju Programa Evropa Sad 2. Ipak su Mandić, Knežević i Spajić u Koaliciji. A i sudovi i tužilaštvo ne bi imali ništa protiv, očigledno.