Podizanje svijesti i ostale misterije

Poštovani profesore, doktore, docentu Veseline Drljeviću, predsjedniče Savjeta,

Uvaženi Okrivljeni, Dragi konsultantu,

Da Vam poželim mir, ljubav i slogu, da ste mi dobro i zdravo, pa da pišemo. Da ne bih objašnjavala đe sam, šta sam, što me nije bilo taj zeman, evo da podastrem fotografiju što je meni napravio moj drug Čajo.

E pa, kao što se može vidjeti, bila sam đe sam bila. Ali, eto me, čim vrijeme dozvoli, na mojoj klupi u takozvanom “simpozijumu skulptura”, da zapalim cigar duvana I misaono se posvetim problemima smisla I besmisla. Samo da napomenem - đe god sam bila, svuda sam vas pominjala. I Vas i Borisa. Samo biranim riječima. Normalno.

Ali, da ne gubimo vrijeme na stvari koje se podrazumijevaju, evo da odmah krenemo u problematiku.

Čujem, a nije mi milo, opet Vas prozivaju zbog nekih aranžiranih angažmana. Kažu da ste imali neki konsultantski ugovor sa Ministarstvom sporta I mladih još 2024. godine? I da je, po tom ugovoru, Vaš glavni zadatak bio da podižete svijest. Kod dječice. Nešto kao kako je sport važan, kako bi bilo dobro da se bave sportskim aktivnostima i tako to i tome slično… Ne sumnjam da je ministar Šćekić bio vođen isključivo profesionalnim motivima, pa je Vama povjerio tako kompleksan zadatak. Vjerujem i da je uticalo to što ste u ovih nekoliko godina mnogo uradili na podizanju svijesti u RTCG. Toliko ste je podigli, da je to sad skoro izjednačeno sa stanjem nesvijesti.

Evo, ne znam, ali skoro sam sigurna da ste kao svaki dokazani naučni pregalac kome je dobro poznata metodologija naučnog istraživanja, radili i malo na terenu. Recimo propitivali ste dječicu: “ Misliš li da je bolje za tvoje zdravlje da se malo igraš loptom, nego da se razvlačiš po krevetu kao mrtvo puvalo?” I jadno dijete, šta će, još kad ga pogledate onako začuđeno odmah zaokruži da je bolje da ne bude mrtvo puvalo. Normalno.

I, Vi tako, sakupiste te đečurlije, jedno sedam-osam, što rodbine što prijatelja, propitaste ih i oni jadni nemaju kud nego svi izaberu opciju da je bolje da trče za loptom. A jedva pletu putem koliko su smoreni i boli ih uvo za podizanje svijesti. Ali, ne znaju oni šta je profesionalac. Vi tu odmah donesete zaključak da su na terenu zabrinjavajući rezultati i da pod hitno mora da se donese Akcioni plan o podizanju svijesti. Kažete Vi to Šćekiću, a on veli: “Pušti, Veso bogati, nijesam ja mislio to nešto preozbiljno da bude. Šta znaju đeca, bogami ne znam ni imaju li svijest”. 

To kaže Šćekić. E, sad… Šćekić, kako se priča, nema baš taj kontinuitet u učenju, pa se kod Vas odmah probudi inat naučnika i krenuste u naučno sagorijevanje – Ili ćete dići svijest ili dižete ruke od nauke. Nemam trenutno baš sve egzaktne podatke, ali mislim da je na početku projekta đečija svijest o značaju sporta, kod njih sedmoro, bila 0, 5, a nakon uspješno sprovedenog rada podignuta je na 3,7… nečega. Ovaj jedan ispitanik se nešto koprcao, tako da su njegovi odgovori stavljeni u rubriku standardna devijacija.

I, sad, nakon tako blistavog rezultata, neko se usuđuje da pita kako i zašto ste baš Vi dobili da radite taj projekat?! No, dobro, nećemo ništa da prejudiciramo, da sačekamo da rezultati ovog naučnog rada budu objavljeni u nekom prestižnom znanstvenom časopisu. Imate Vi iskustva, vazda može da se “nabere” tih trideset I nešto strana teksta. Ako me razumijete šta hoću da kažem?!

E, sad, moram da Vas pitam, jeste li zapazili koliko je bila dirljiva Bobijeva poruka đe nam opisuje kako je samo proviđenje u pitanju pa je vidio sebe na arhivskom snimku iz 1977. godine? Ja lično mislim da je u pitanju samo čudo. Zamislite! Kako je to skoro pa nezamislivo da danas, neko ko ima oko 5 decenija, vidi sebe iz perioda kad je imao 5-6 godina?! Evo, meni i sad suze oči. Ne mogu da se kontrolišem.

Uz arhivski snimak iz 1977. godine na kojem se vide dječica iz podgoričkog vrtića I naglašena novogodišnja atmosfera, naš dragi Raonić na Fejsbuku je objavio:

“ Skoro pola vijeka kasnije, gledam sebe u vrtiću i to iz TV arhive koju danas digitalizujemo.

Vrijeme čudno radi: ono malog mene sačuvalo na traci, a ja sada čuvam njega digitalnog.

Nadam se da me prepoznajete na snimku”.

Pa, drago sudstvo i tužilaštvo, šta poslije ovog reći?! Imate li srca i dokaznog materijala da ga maknete sa direktorskog mjesta? Kud ćete čvršći dokaz od ovog da on treba da ostane tu đe jeste? Znači, još 1977. godine, kad je sačinjen snimak na kojem je i mali Bobi, bilo je potpuno jasno da će doći dan kad će taj takoreći Mesija, zasjesti u fotelju Generalnog direktora RTCG da čuva ono što se sačuvati mora! Jer, kad malo razmislimo, potpuno je logično i sa aspekta proročanstva nedvojbeno da neko ko se pojavi u arhivskom tv snimku treba da obnaša i neku funkciju u kući koja je taj snimak napravila!

Kako drugačije. Nema veze što taj neko do skoro nije imao pojma šta je arhivski materijal, niti ima veze to što je odmah počistio koleginicu koja je oformila Programski TV Arhiv i sačuvala to silno televizijsko blago. Koga briga. Bitno je proviđenje iz 1977. I to je zid - beton. Dakle, mali Bobi je na snimku od prije pedeset godina i to je apsolutno pouzdan znak da treba da ostane na mjestu Generalnog. Je li to tako tumačimo?

S tim u vezi imam jedno pitanjce. Kako tretiramo još jedno mirakolo? Evo, recimo ja. Na arhivskom sam snimku iz 1972. godine. Kao đak prvak. Šta radimo u mom konkretnom slučaju? Biću Generalni?! Ipak, ovaj snimak đe sam ja je stariji.

I, samo još nešto da Vas pitam. Pošto ste Vi dobro sa crkvenim menadžmentom zanima me kako da se ponašamo u narečenoj situaciji.

Naime, jedan od dvojice mitropolita Crkve Srbije u Crnoj Gori gospodin Joanikije pozvao je, uoči Božića, građanstvo da se izgrli. E, sad… Vi znate da ja pomno pratim šta kažu naši dragi oci, ali imam nekih dilema u vezi s ovim pozivom. Pa, ne znam, da li ovo grljenje ima neki koncept ili ko koga dohvati? Mislim, nije mi svejedno. Grlim koga hoću ili postoji neki raspored? To mi nije najjasnije. Šta ako mi dopadne da grlim nekog popa ili Vas I Bobija? Naime, posljednji put kad sam bila okružena većom koncentracijom ljudi u mantijama, bila sam u golemom problemu. Jedan dragi sveštenik htio je da me zvekne posred glave, drugi me nazvao svinjom, a treći mi je saopštio da sam, što se Crkve tiče, persona non grata. Vas i Bobija da ne pominjem. Šta ste mi vas dvojica zakuvali, ne bi trebalo mašicama da vas taknem. Stoga, voljela bih neko jasno uputstvo da dobijem. Ako nije problem. Uostalom, čije upute mi slijedimo? Ni to mi nije jasno. Slušamo Joanikija ili Metodija? Koga više volimo?

I, da ne zaboravim, čula sam, a ne znam je li tačno: Ovi iz Radija Svetigora žale se da ste im prepisali programsku šemu za božićne praznike. Ma, je li moguće?!

Neka Vam Bog podari mudrost I strpljenje, blagodarim.

Tanja Šuković, djelatnica Javnog servisa