Od bezbjednosne blamaže do bezbjednosne smetnje – i natrag

Svaki novi medijski nastup direktora policije i ministra unutrašnjih poslova danas djeluje kao najbolja ilustracija kako je i zašto Miloš Medenica uspio da pobjegne. U tim nastupima nema ni odgovornosti, ni pravne dosljednosti, ni institucionalne ozbiljnosti. Ti nastupi pokazuju samo improvizacije, neprimjerena samohvalisanja, neznanje, prebacivanje krivice i zabrinjavajuću konfuziju na vrhu sistema bezbjednosti.

Tako je direktor policije Lazar Šćepanović najprije na pres konfereciji saopštio da policija radi na identifikaciji profila koji objavljuje snimke na kojima je navodno Miloš Medenica. Međutim, nije nam rekao o kom se krivičnom djelu radi. Samo par sati kasnije ministar Šaranović u emisiji “Načisto” je rekao da objavljivanje ovih snimka nije krivično djelo, da je najmanje važno da li je na snimcima Medenica i da su druge komponente slučaja mnogo bitnije. Zato se postavlja pitanje šta je onda predmet policijskog rada koji je direktor policije predstavio na presu? Da li možda policija utvrđuje ko uznemirava komfor vrha bezbjednosnog sektora?

Dakle, u jednom danu smo imali upečatljiviji paradoks u kojem ministar tvrdi da objavljivanje snimaka nije krivično djelo i da je najmanje važno u ovom slučaju, dok direktor policije govori da policija radi na identifikaciji onih koji objavljuju te snimke. Ako djela nema i ako je to najmanje važno, koga i zbog čega identifikujete? U tom raskoraku između političke improvizacije i pravne realnosti nestaje povjerenje javnosti, a iz njega postaje očigledno da su oni koji kontrolišu i upravljaju bezbjednosnim sektorom pravo ili učili na nekakvim megatrenovima, ili su ih podučavali oni koji ni sami nijesu znali šta je razlika između procesne nadležnosti i televizijskog, politikantskog nastupa.

Dodatno, javnost je od direktora policije opet dobila prozivanje nevladinih organizacija i „nekih advokata“ koji se usuđuju da pitaju ima li odgovornosti u policiji. Da, to je isti onaj direktor koji se hvali da je završio Pravni fakultet i koji pred kamerama svima drži lekcije o tome kako se tumače zakoni. Tako je direktor policije profesionalnu kritiku predstavio kao neprijateljsko djelovanje i “uzbunjivanje javnosti”, a svako pitanje i pozivanje na odgovornost kao napad na državu.

U istoj emisiji „Načisto“ ministar Šaranović je govorio i o trivijalnosti javno-političke scene i hibridnom djelovanju organizovanog kriminala, da su snimci sa likom Medenice vještački generisani i da su dio hibridnog rata. Međutim, nakon što se u pauzi za reklame na video poziv javila osoba za koju su svi u studiju – osim ministra – naveli da je Miloš Medenica, ministar „nije isključio mogućnost“ da je to zaista on. Tako je ministar samo u jednom emisijim prešao put od nesporno utvrđene vještačke inteligencije do moguće autentičnosti. U demonstraciji zapanjujuće kombinacije nesposobnosti i elementarnog neznanja konzistentnost je, očigledno, kolateralna šteta.

Vrhunac ironije dolazi u ponavljanju da policija, čak i da je vidjela Medenicu kako napušta stan, nije mogla da reaguje jer navodno nije imala nalog suda. Isti taj sistem, međutim, bez problema šalje inspektore da po završetku emisije sačekaju novinara ispred redakcije i pozovu ga da da izjavu. Dakle, za bjegunca pod mjerama nadzora nema nadležnosti bez posebnog naloga suda, ali za novinara koji emituje sadržaj od javnog interesa ne treba nalog ni suda, ni tužilaštva.

Konačno, najopasnija poruka nije u kontradiktornostima, već u demonstraciji selektivne moći. Kada se tvrdi da se bjegunac nije mogao spriječiti bez sudskog naloga, ali se novinar može promptno pozvati na informativni razgovor nakon emisije, tada javnost s pravom postavlja pitanje: da li je problem u nedostatku nadležnosti ili u nedostatku volje i znanja?

Jer država koja pred kamerama djeluje zbunjeno, kontradiktorno i defanzivno, a istovremeno pokazuje efikasnost prema onima koji postavljaju pitanja, ne uliva strah organizovanom kriminalu. Ona pokušava uliti strah onima koji o njemu govore. Takva država san je svakog ozbiljnog kriminalca jer mu poručuje da sistem nema ni jedinstven stav, ni jasnu strategiju, ni dosljednost u postupanju. U ime takve države i takvih čelnika bezbjednosnog sektora, organizovani kriminal zaista ima razloga da svakog dana „ispaljuje vatromet“. Ne zato što je jači od institucija, već zato što institucijama rukovode ovakvi kadrovi.

Na kraju, snimci sa likom Medenice, bili oni vještački generisani ili potpuno autentični, predstavljaju javno ruganje službama bezbjednosti, a za takav nivo urušavanja autoriteta najviše mogu da „zahvale“ upravo onima koji tim službama rukovode. Bezbjednosni sektor je od slučaja kopanja tunela ispod zgrade Višeg suda u Podgorici prošao put od bezbjednosne blamaže do bezbjednosne smetnje – i natrag, jasno pokazujući da ni improvizacija ni neznanje nisu slučajni, već da su postali „standard“ rukovođenja.