Megalos Mastoras, Bečić, Šaranović i druge studentske priče

Ima ta poznata Pekićeva priča "Megalos Mastoras i njegovo delo" koja otvara zbirku "Novi Jerusalim". Iako je njen smisao u filozofskom smislu znatno dublji (a ovo definitvno nije povod za duboku filozofiju), reći ćemo to da se u njoj pripovijeda o drvođelji, Dumeturijusu Kir Angelosu, da je radnja smještena uoči Crne smrti koja će poharati Evropu i da rečeni majstor po narudžbi nekog vladara treba da izradi tron-stolicu. Godine prolaze, Kir Angelos ne završava posao. Na kraju se ispostavlja da je zapravo pravio dvije stolice i da je jednu od njih namijenio sebi. Naravno, tu drugu, a suštinski pravu, u koju je uložio sav svoj talenat i vještinu ne bi li od komada drveta načinio najudobniju stolicu ikada, majstor je opśednuto skrivao od tuđih očiju i samo je on znao za njeno djejstvo. U toj se stolici zaista odmaralo. U njoj će ga zateći Crna smrt.

Uprkos univerzalnoj dimenziji umjetnosti, kako već rekoh na početku, u aktuelnom društvenom momentu sva ova pisanija je zaludna. Nakon drugog masovnog ubistva na Cetinju u samo dvije godine i četiri mjeseca sa svim ostalim nataloženim problemima koji se kao klizište godinama valjaju preko naših glava i grbača, došlo je vrijeme za široku društvenu akciju. Prosipanje mudrolija po papiru i retorička raskalašnost u digitalnoj sferi neće promijeniti ovo društvo. Svaki izgovor da se ne podrže studenti i svaka optužba da može bolje i organizovanije u biti su alibi za nerad i pasivnost. Studenti su se pokrenuli, samoorganizovali s gole ledine (tako bih, barem, sugerisao prevođenje sintagmemske strukture "grass roots"), i izazvali neophodnu društvenu promaju. Što će izaći iz toga zavisi od našeg, a ne njihovog kvaliteta. Što manje budemo imali potrebu da im sugerišemo a više da stanemo uz njih i da ih štitimo, to će efekat njihova djelovanja biti jači.

Njihovi zahtjevi, takvi kakvi su, uspaničili su vladajuću većinu i njihovu ogavnu junkersku klasu u crvenim kravatama, kao da ih je pisao sam Herbert Markuze, slavni inspirator šezdeset osmaške studentske revolucije. I u tome je poenta, studenti su pogodili metu tačno đe treba, jer ako se ispune njihovi zahtjevi - mislim na ostavke herr Šaranovića i hudinijevski nestalog, nekad sveprisustnog Alekse, to će definitivno izazvati politički zemljotres u državi. Zamislite kako bi izgledale Demokrate (da baš one Demokrate - posljednji zadah informbiroovske ždanovštine u Evropi, ti monteri afera i robovi glume u niskobudžetnim promo-klipovima, nedorasli lideri s izraženim napoleonovskim kompleksom), ukoliko bi njihov Aleksa i njihov Danilo bili prinuđeni da podnesu ostavke. Samo zamislite, neću crtati scenario.

Zato kažem da su studenti sjajni i da im se ne treba miješati. Ovo je ujedno i poziv za samorefleksiju svima koji ih podržavaju - ako određeni ljudi ili grupe sami ne vide da njihova javna podrška protestima šteti studentima, vrijeme je da im sami studenti to kažu. Na starom dukljanskom: Fuck off! Jer, suština studentskih pokreta uvijek je bila najava ili stupanje nove generacije u svijet njihovih roditelja. U čitavom sivilu, zlu i muci, ipak se pokazalo da je naša nova generacija imuna na pelc ideologije, kulturrasizam i miro sa zgarišta prethodnih ratova.
Vjerujem da će uspjeti. Vjerujem zato što njihova snaga prevazilazi prizemnu opsesiju udobnosti stolica koju je imao protagonista Pekićeve priče, a koju dostojno reprezentuju ministri Danilo i Aleksa, časti im.

SVI NA PROTEST!