Manipulativni narativi Rektorove trovačnice

Kako se pred našim očima „izmišlja“ tradicija, ništa nam bolje ne može poslužiti za ilustraciju od mjeseca januara. Od Badnjega do Savindana prelati Beogradske patrijaršije i njihova prateća kvazimedijska menažerija ne propušte ni jednu jedinu priliku da Crnu Goru ne označe jednonacionalnom i jednovjerskom, njenu istoriju i identitet anomalijom, a sve koji se ne uklapaju u taj hegemonijski okvir – otpatkom. Koristi se, pritom, svaka prilika da se Hrist skloni s oltara, a na njegovo mjesto posade sveta telad krvi i tla. I sve to uz milozvučni pjev o povratku tradiciji.

Među pseudomedijskim promoterima takve nakaradne propagandistike čelno mjesto, već deceniju i kusur, pripada Rektorovom čedu, trovačnici pod imenom IN4S. Tako je i ove godine, valjda nezadovoljna ovogodišnjim mlakim odjekom Joanikijevih etnofiletističkih i šovinističkih beśeda, redakcija IN4S-a posegla za manipulativnom strategijom zloupotrebe prošlosti u svrhu promocije svojih hegemonijskih projekata. Ovoga puta, doduše, Rektorova je trovačnica poslužila samo kao posrednik za promociju teksta s manje čitanog, opskurnog Barskoga portala. 

Članak „Sveti Sava u Gluhom dolu“ tako već naslovom nagovještava kontekst svetkovanja ili memorijalnoga prisustva jednog kulta u naznačenom crmničkom selu. Takav kontekst nagovještava i početna rečenica teksta: „U Crmnici se nekada nije raspravljalo o tome ko smo i kome pripadamo. To se znalo.“ Potom se prelazi na razradu zadate teme, pa se nasuprot duboko ukorijenjenom srpskom identitetu kao navodno izvorno narodnom postavljaju komunisti: „Komunistički period, kao što je opštepoznato, sproveo je sistematski ideološki obračun sa pravoslavljem i srpskim identitetom, uklanjanjući iz javnog i prosvjetnog prostora sve što je podsjećalo na duhovne i nacionalne korijene. Taj proces nije bio izraz volje naroda, već rezultat nove ideologije koja je nastojala da prekine kontinuitet i nametne zaborav kao normu.“ Eto ga. Sve jasno.

Neko je svoju hipotezu, iako ničim potkrijepljenu, prvo definisao kao „opštepoznato“, a potom iz nje izvukao željeni zaključak. Ispalo bi tako da su komunisti, umjesto što su obavili složeni postupak dislokacije Pivskoga manastira, ovaj jednostavno potopili. Ispalo bi da su umjesto što je u njihovo vrijeme obavljen do danas nedostižni zahvat konzervacije, restauracije i zaštite sakralnih spomenika, osobito nakon zemljotresa 1979. godine, sve to sravnili sa zemljom da zatru svaki trag pravoslavnog, a to, dabome, znači, srpskog nasljeđa. Ispalo bi da su državni projekat izrade Istorije Crne Gore povjerili „crnogorskim nacionalistima“, a ne mahom srpskim istoričarima, pa bi još ispalo da su iz tog projekta uklonili svaki pridjev srpski, a ne tim projektom štedro finansirali i promovisali rezultate hegemonijske istoriografije u kojoj izvan srpstva i srpskog u Crnoj Gori nema ni ledine ni mogile. Ispalo bi, velim, da je onako kako tvrdi autor, ali što da se radi kad tako nije. 

Nasuprot tom strašnom komunizmu koji „čisti“ sve srpsko i pravoslavno, autor postavlja vrijeme koje doživljava kao uzor slobodnog promišljanja i djelovanja – međuratni period, pa veli: „Dokumenta iz međuratnoga perioda to (srpski identitet Crmnice – A. R.) potvrđuju bez ostatka. Imenovanje škola u Crmnici nije bio rezultat bilo čije prisile, već odraz jasnog kulturnog i duhovnog samorazumijevanja lokalnih zajednica. Narod je sam birao svoje uzore i svoje svetionike.“ Pa da bi to ilustrovao, navodi kako je 1931. godine „na izričiti zahtjev mještana“ škola u Dupilu dobila ime Osnovna škola „Stevan Vojislav“, po, kako veli autor teksta, srpskom knezu Duklje i Travunije, premda je Vojislav, kako nam svjedoče verifikovani istoriografski nalazi, bio dukljanski, a ne srpski vladar.

Kao drugi primjer narodnoga samoiskaza navodi to što je „Država prihvatila“ „narodnu“ volju pa školi u Gluhome Dolu dala ime „Sveti Sava“: „Za te ljude Sveti Sava nije bio apstraktan pojam, niti ideološki znak. On je bio temelj pismenosti, morala, duhovnog poretka. Bio je ime koje se izgovaralo s poštovanjem, bez zadrške i bez straha.“ Tako nam nadahnuti autor opisuje što je sve ponukalo Glu(h)odoljane da školi te 1933. godine, „bez prisile“, nađenu ime po prvome arhiepiskopu srpskih zemalja i pomorskih. Za autora tih redaka međuratni je period, za razliku od komunističkog, svojevrsna povijesna Arkadija.

Zanemarimo to što je u tome periodu Srbija nasilno anektirala Crnu Goru, što su je vlasti, vojska i žandarmerija Aleksandra Karađorđevića popalile i opljačkale, zanemarimo to što je više ili manje intenzivan otpor toj sili pružan gotovo cijelu jednu deceniju, uzmimo da kralj Aleksandar, samo koju godinu prije no će Crmničani krenuti da „bez prisile“ daju nazive svojim školama, nije uveo diktaturu, pa razmotrimo samo ono što nam ovaj tekst želi dokazati – da imenovanje škole po Svetome Savi 1933. ilustruje viševjekovnu narodnu tradiciju svetkovanja Svetoga Save u Crmnici. 

Izuzme li se jedan dokument crmničkih glavara iz sredine XVIII vijeka, kao odraz tadašnje učene a ne tradicijske kulture, stvari sa svetkovanjem Svetoga Save u Crmnici, a i šire, do sredine XIX vijeka stoje bitno drugačije od onoga kako bi nam to htjeli prikazati propagatori kolonijalnih istorijskih predstava. 

O fenomenu širenja kulta Svetoga Save ključno je zapažanje donio Pavle Apolonovič Rovinski u svojoj Etnografiji Crne Gore, đe veli da Sv. Savu „u zadnje vrijeme sa posebnom svečanošću proslavljaju škole, a preko njih slavljenje sve više i više ulazi u narod“. Jedan drugi marljivi istraživač crnogorske starine, Andrija Jovićević, u svojoj monografiji o Riječkoj nahiji, potvrđuje da je Ivan Crnojević jedina ličnost iz starije istorije zapamćena u narodnoj tradiciji; „...i mi vjerujemo, da je 16. vijek naselio Crnu Goru, pa i ovu nahiju, koja je svagda bila nerazdvojna cjelina sa starom i najstarijom Crnom Gorom; a što predanje kaže, da se to doseljavanje izvršilo samo za Ivanova doba, vrlo je pojimljivo, jer svaki želi, da svoje pretke dovede u vezu sa istorijskim imenom Ivana Crnojevića, čije jedino ime iz davne naše prošlosti i pamti narodno predanje.“

I Rovinski i Jovićević u svojim knjigama donose izvjesna „predanja“ o Svetome Savi, no nakon ovih konstatacija očito je da je riječ o pričama koje se – pod uticajem formiranja crkveno-prosvjetnoga ceremonijala vezanog za Svetoga Savu od 1856. godine na Cetinju, i nešto ranije na Primorju – oblikuju u njihovo vrijeme. Tada se i drevne tradicije o srednjovjekovnome zaštitniku Budve, Svetome Sabi Osvećenom, pripisuju Svetome Savi srpskom, istovremeno i druga stara predanja mijenjaju prvobitne protagoniste pa je Cara Dukljana, Svetoga Nikolu, Svetoga Iliju ili neke druge svece potiskivao Sveti Sava, a Svetoga Martina Tûrskog kao krsnu slavu pojedinih bratstava – Sveti Stefan Dečanski. Da je Sveti Saba Osvećeni bio poštovan u Budvi, svjedoči u svojim analima još 1650. godine don Krsto Ivanović, a crkva posvećena tom svecu spominje se još u XII vijeku, preciznije, prema natpisu koji je pronađen nakon zemljotresa 1979. godine – 1141. godine. Antun Kojović u svojim memoarima, započetim početkom XIX vijeka, veli da je Sveti Saba Osvećeni bio „u davna vremena zaštitnik Budve“. 

Samo je po sebi razumljivo da je poštovanje ovoga sveca moralo podrazumijevati i prepisivanje i popularizovanje tekstova posvećenih njemu, a isto tako i postojanje izvjesnih obreda u njegovu čast, što je mogla biti i osnova da kontaminacijom kultova od XIX vijeka Svetoga Sabu Osvećenog potisne njegov znatno mlađi imenjak. Ima pretpostavki i da je prvobitna crkva najvjerovatnije iz XI vijeka na Savini, kraj Herceg Novog, oko koje će se docnije razviti manastirski kompleks, bila posvećena Svetome Sabi Osvećenom. Zanimljiva zapažanja o kultu jednoga drugog Save, Svetoga Save Sedmočislenika, u Crnoj Gori dao je u skorije vrijeme crnogorski istoričar Vukota Vukotić.

Za period ranoga novoga vijeka redovno se u (re)interpretacijama brkaju crkvena („učena“) i narodna kultura, iako je riječ o dva koegzistirajuća fenomena toga vremena, koja se ponegđe dodiruju, ali znatno češće razmimoilaze. 

Pišući o kosovskoj tradiciji u Crnoj Gori, istoričar Gligor Stanojević je primijetio: „Tako je tradicija o Crnojevićima bila narodna tradicija. Ali pored ove tradicije postojala je, tačnije razvijala se, i kosovska tradicija. Nosilac ove tradicije bila je cetinjska mitropolija.“ Stanojević je zapravo skicirao postojanje dviju paralelnih kultura ranoga novovjekovlja, od kojih bi se jedna, starijom terminologijom, nazvala narodnom, a druga crkvenom. I dok se prva, narodna, odnosno tradicijska kultura prenosi dominantno usmenim putem i uobličava u usmenoknjiževnim tekstovima i običajnim praksama, druga, crkvena, posredovana je u prvome redu rukopisima, vezana za uže krugove sveštenstva i monaštva, i ostvarena na crkvenoslovenskome jeziku, pa su tekstovi nastali u njezinu okrilju, bez obzira na to jesu li s bugarskoga, makedonskoga, crnogorskoga, srpskoga ili bosanskoga prostora, cirkulisali unutar te kulturno-jezičke cjeline, koja bilježi, naravno, i svoje specifičnosti u svakoj od naznačenih sredina.

Tek kad se ima u vidu ova krucijalna razlika između narodne i crkvene tradicije, neki se procesi i fenomeni mogu pouzdanije tumačiti. Otud se jedini spomen Svetoga Save u Crmnici prije sredine XIX vijeka, pismo Crmničana Paštrovićima, nastalo između 1739. i 1742. godine, u kojem se „Sava srbski“ spominje kao neko ko je „u(t)vrdio vjeru i zakon“, može tumačiti isključivo kao refleks učene odnosno crkvene, ne i narodne, kulture koja je funkcionisala po drevnim tradicijskim pravilima, nesputanim normiranom „vjerom i zakonom“.

To, međutim, ne znači da se prije sredine XIX vijeka u Crmnici, i šire, kao dio tradicijske kulture nije svetkovao Sveti Sava. O tome nam najvjerodostojnije svjedočanstvo donosi risanski pop Vuk Vrčević u knjizi „Tri glavne narodne svečanosti Božić, krsno ime i slava“, objavljenoj u Pančevu 1883. godine. Bilježeći najvažnije tradicijske svetkovine u „Boki-kotorskoj, Crnoj-gori i Ercegovini“, Vrčević veli: „Posle pokladâ, narod svečano i najveselije proslavi tri zasebna sveca, t. j. Varindan, Savindan i Nikoljdan (4. 5. 6. Dek.) (...) Po sijelima u ove tri noći ne pjeva se, jer se, narod veli, uz post ne smije pjevati; ali nema ni muškog ni ženskog čeljadeta koji nezna narodom izmišljenu pjesnu ovim trima svecima. Evo je: 

Var-varica vari (Sveta velikomučenica Varvara) 

Sav-savica ladi (Sveti Sava osvećeni) 

A Nikola kusa (Sveti čudotvorac Nikola).“

Sveti Sava i Savindan, dakle, postojali su u crnogorskoj tradicijskoj kulturi i prije sredine XIX vijeka. No taj je Sveti Sava poštovan 5. decembra po julijanskome, odnosno 18. decembra po gregorijanskome kalendaru, a ostao je upamćen kao Sveti Saba Osvećeni, kapadokijski kaluđer i svetitelj s početka VI vijeka, čiji se kult u Crnoj Gori može dokumentovati još od sredine XII vijeka, iz vremena kad Rastko Nemanjić, potonji Sveti Sava srpski, još nije bio ni rođen.