Ko polarizuje crnogorsko društvo!?

Da rezimiramo – ovo nije (više) pitanje politike. Ovo je pitanje da li će crnogorsko društvo postati pluralna, demokratska zajednica u kojoj će biti zagarantovana prava svima, bez obzira na nacionalno, vjersko, jezičko, rodno ili kakvo drugo samoodređenje ili ćemo se utopiti u Rusko-srpski svet totalitarizma, od autoriteta moći propisanih surogat identiteta i suspenzije Ustava i zakona, đe ćemo kao periferija periferije čamiti u duhovnoj izolovanosti i materijalnoj bijedi, hraneći se korijenima.

E to vam je, drage moje drugarice i drugovi, danas ključna crnogorska dilema. Ne, dakle, pitanje jesmo li Srbi ili Crnogorci, navijamo li za bijele, crvene ili zelene, slavimo li ratne zločince ili osuđujemo njihova nedjela, već kakvo društvo gradimo danas i kakvo ćemo ostaviti onima koji dođu poslije nas. A sve ono ostalo samo su rukavci ove fundamentalne dileme. I etnofederalizacija kao prva faza destrukcije građanskog društva i posljedična asimilacija Crnogoraca i etnoinženjering i promjena karaktera države. Jedno po jedno. 

Od veleizdajničke uloge Andrije Mandića i Snežane Armenko, grđa je samo kolaboracija Milojka Spajića i sljedbenika njegove PEStokupljevinske interesne grupacije

Sklanjanje s dnevnoga reda Zakona o pravnome prepoznavanju rodnoga identiteta na osnovu samoodređenja, po svoj prilici po uhodanoj taktici – Mandić naredi, Spajić realizuje – samo je jedan u nizu primjera ogoljavanja te destruktivne, antidemokratske i anticivilizacijske politike koja danas predvođena vojvodom Mandićem kormilari Crnom Gorom. 

Jer zamijenite li sintagmu „rodni identitet“ iz imena Zakona nekom drugom, recimo „nacionalni identitet“ ili „vjerski identitet“, dobićete isti rezultat – mehanizme vlasti, nekad represivne a nekad opresivne, nekad oštre a nekad meke – kojima se u Crnoj Gori nastoji ne samo osporiti već i demonizovati svaka Drugost, a pravo na samoodređenje proglasiti opasnom jeresi koja razbija društvo i „tradicionalni moral“, zamišljen kao permanentno orgijanje ksenofobije i vječnoga fašizma u svim svojim pojavnim oblicima.

Nema ovđe više niko izgovor da ne čuje ili ne vidi dramatičnu društvenu transformaciju koja se zbiva pred našim očima u posljednjih nekoliko godina. Gotovo svakim svojim potezom vojvoda Mandić i njegova družina rade upravo ono za što su tri decenije optuživali bivšu vlast – dramatično antagoniziraju crnogorsko društvo – po modelu kojim se šovinizam normalizuje, a mržnja pod krinkom retradicionalizacije nameće kao poželjna društvena norma. Kalauzi mu u tome dosljedno Milojko Spajić, kao i svi oni koji su ulaskom u vlast pristali na ulogu ukrasa na reveru povampirene genocidne ideologije velikosrpstva.

Bahatost i primitivizam tog svjetonazora ovih se dana manifestuje i kroz pokušaje da se seksualno predatorstvo i njegovo prikrivanje u podgoričkoj gimnaziji prenesu na nivo dnevne politike po poznatoj shemi skrivanja iza nacije, starog pribježišta svih hulja. Istovremeno se ogoljavaju i mehanizmi preko kojih će Mandić sa svojim falangama u potpunosti preuzeti sve poluge moći. 

Protivustavno uzurpiranje ingerencija Ustavnoga suda od strane Ustavnoga odbora Skupštine – klasični ustavni puč – koji su nam prije dvije noći priredili Mandić, Bečić i Spajić, ogledalo je antidržavnog nasilja na koje su spremni kako bi neutralisali sve institucionalne prepreke za realizaciju svoje mračne agende. 

Blokirani Ustavni sud, koji je u disfunkcionalno stanje svjesnim protivustavnim djelovanjem uvela njegova predśednica Snežana Armenko, još jedna od sramnih marioneta Vučićeve politike, preduslov je da Mandić obavi sve neophodne poslove desuverenizacije države i preoblikovanja društva, onako kako mu to narede beogradske i moskovske gazde. 

Od veleizdajničke uloge Andrije Mandića i Snežane Armenko, grđa je samo kolaboracija Milojka Spajića i sljedbenika njegove PEStokupljevinske interesne grupacije koji su ili kupljeni ili ucijenjeni da obave prljavi posao anihilacije crnogorskog državnog suvereniteta i transformacije države u teritoriju pod kontrolom balkanskoga Mordora. 

Ogoljavaju se mehanizmi preko kojih će Mandić sa svojim falangama u potpunosti preuzeti sve poluge moći.

Apelovati na njihovu savjest ili odgovornost jednako je uzaludno koliko Nebojšu Medojevića podśećati na integritet, no tu felu nije nikad suvišno upozoriti na sudbinu njihovih prethodnika – Marka Dakovića, Pavla Đurišića, Vidkuna Kvislinga, svejedno. Kad se male ili veće imperije kojima izmećare zakonomjernim istorijskim procesima razbiju u tirinte, takvima je uvijek namijenjena ista sudbina – srama i prezira.

E baš zato ovo (više) nije pitanje politike, već vizije društva. I baš zato danas neshvatljivo djeluje šutnja crnogorske opozicije, akademske zajednice i dijela civilnog sektora pred Mandićevim sklanjanjem s dnevnoga reda Zakona o pravnome prepoznavanju rodnoga identiteta na osnovu samoodređenja ili ogavnim pokušajima svaljivanja krivice na žrtvu seksualnog uznemiravanja u podgoričkoj gimnaziji. 

Bez uviđanja povezanosti tih postupaka s ustavnim nasiljem, na koje jeste bar zasad dat odgovor, ne može se osvijetliti ni ovaj opasni proces u cjelini. Jer što prije shvatimo da ovo ne smije biti bitka za mandate i masne funkcionerske privilegije, već za ideal slobodnog, otvorenog društva, valjda će se potomci onih što su se vjekovima borili za slobodu prkoseći moćnim imperijama – ili prije devet decenija odlazili u Španiju da se pridruže borbi protiv fašizma i samo nekoliko godina potom toj se pošasti suprotstavili i na sopstvenom pragu – trgnuti iz indukovane kome i ideologiji krvi i tla i danas reći odlučno ne! I u institucijama i na ulici, svim dozvoljenim sredstvima otpora!