Direktorov strah od riječi

Za Portal Analitiku piše Aleksandar Radoman:

Direktor Uprave policije je kršan momak. Direktor Uprave policije rukovodi kompletnim represivnim aparatom ove zemlje. Direktor Uprave policije, usto, tvrdi da je neustrašivi borac protiv kriminala i da bi bez njega na toj funkciji organ kojim rukovodi bio bezopasan po kriminalce.

A ipak, direktor Uprave policije plaši se teksta Duška Kovačevića. Jer nikako drugačije nije moguće objasniti zašto je Kovačević pozvan da dâ izjavu u policiji povodom optužbi da je prijetio direktoru Uprave policije.

Kao neko ko je profesionalno usmjeren na tumačenje teksta moram reći da u Kovačevićevom članku "Bolje od bjekstva" nijesam uočio nikakve prijetnje na račun direktora Uprave policije. Ako prijetnji u tekstu nema, a Kovačević je nabijeđen da ih je uputio, ne preostaje ništa drugo no da se zaključi da se direktor Uprave policije bavi učitavanjem pa, valjda iz straha od javne kritike, vidi prijetnje u tekstu u kojem ih nema.

Kad se književni kritičar povede za učitavanjem, šteta se još i može kontrolisati, ali kad to radi direktor Uprave policije, e to vam nije tako mali belaj. To vam je poruka - poput one upućene novinaru u studiju TV Vijesti - da je sloboda govora ukinuta ako podrazumijeva kritiku rada onih na pozicijama moći, a da će za one koji se ogluše o tu zabranu, uslijediti procesuiranje. Juče su pred državnim organima zbog svog kritičkog pisanja bili Draško Đuranović i Darko Šuković, danas je Duško Kovačević, targetirani od moćnika samo zato što kritički pišu o njihovim nepodopštinama.

S Duškom Kovačevićem, da se razumijemo, nesaglasan sam po mnogim pitanjima. S Vesnom Bratić još i više. No ono što cijenim u Kovačevićevom javnom djelovanju je nesumnjiva mjera pristojnosti. Tu pristojnost juče nijesam vidio od onih koji bi je trebali braniti tokom privođenja Vesne Bratić.

Opet smo gledali scene kamufliranih pratilaca i lisice na rukama privedene. Opet smo svjedočili odvratnoj teatralizaciji kao u brojnim ranijim slučajevima. Ne znam kako stvari stoje s propisima i da li je sve to zaista neophodno, ali znam da bi samo zera pristojnosti bila dovoljna da se javnost poštedi rijalitija u kojem su katran i perje zamijenjeni lisicama i udarnim vijestima.

Vesna Bratić je na očigled javnosti prekršila zakon. SDT sve to zna već punih pet godina. Nije reagovao dok je bila na poziciji ministarke, reaguje sad kad više nema ni moć ni uticaj. Dok oni koji imaju moć i uticaj ostaju i dalje van dometa zakona - u najboljem slučaju u permanentnom izviđanju. Počev od Beogradske patrijaršije čiji "kalaši" iz predizbornih dana izgleda više nikog ne zanimaju, preko predśednika Skupštine čiji je kabinet javno ogledalo kršenja Ustava, do čelnika Pljevalja i Nikšića koji se svako malo potrude da ponize ovu državu ili raznih funkcionera poput Olivere Injac, Dragana Krapovića i sl. za kojima se povlači dugačak spisak prekoračenja ovlašćenja i zloupotrebe službenog položaja.

Uostalom, ima li u ovoj državi instance koja može provjeriti da li se u postupanju glavnog specijalnog tužioca Novovića prema tužiteljki Mitrović mogu nazrijeti elementi zloupotrebe službenog položaja i zataškavanja kriminalnih radnji? Ima li tog pravnog autoriteta koji bi preispitao ulogu tužioca Šoškića u evidentno političkom progonu Katnića i Čađenovića?

Mjera dostizanja pravne države nije u teatralnim privođenjima bivših funkcionera, kad god se uvjerimo da je sistem bezbjednosti krahirao. Mjera seriozne borbe protiv korupcije i kriminala morala bi biti u obračunu s onima koji s pozicija vlasti krše zakone. Jer dobro znamo da je selektivna pravda najgora nepravda. Kao što znamo da su pritisci na novinare zrcalo posrnuća bezbjednosnog sektora a i društva u cjelini, simptom njegove propasti, a ne snage.