Cetinju je potrebno zajedništvo. Crnoj Gori je potrebno zajedništvo.

Vještačka inteligencija zbori da u vremenu kriza, izazova i nesreća koje nas pogađaju zajedništvo nije luksuz već nužnost. Čak i tehnologija prepoznaje značaj zajedništva definišući ga kao ośećaj pripadnosti, povezanosti i međusobne podrške među ljudima koji dijele zajedničke ciljeve, vrijednosti i interese.

Dalje, ista ta tehnologija prepoznaje da zajedništvo omogućava lakše prevazilaženje kriza i izazova, te nas čini snažnijima, povezanijima i sposobnijima da gradimo bolji svijet.

Ali ono što nas danas navodi da govorimo o zajedništvu nije teorija već tragedija.

Aristotel je u svojoj Poetici definisao tragediju kao uzvišeni oblik književnosti koji izaziva saośećanje (eleos) i strah (fobos), dovodeći do pročišćenja emocija – katarze. Tragedija, prema njemu, omogućava emocionalno proživljavanje sudbine junaka, pružajući unutrašnje pročišćenje i duhovno olakšanje.

Cetinje je, nažalost, u proteklim godinama i mjesecima prečesto doživljavalo tragedije. Ali nije tragedija ta koja nas definiše. Ono što nas oblikuje jeste način na koji na nju odgovaramo.

I, zaista, zajedništvo i solidarnost alati su za prevazilaženje tragedija i postizanje kolektivne katarze, kako bismo iz haosa pronašli smisao, iz bola izvukli pouke, a iz nesreće izgradili snagu.

Gradonačelnik Cetinja bio je jasan: „Cetinje mora ići naprijed zajedništvom i saradnjom.“

To ne smije ostati samo fraza. To mora biti realnost, jer nema izlaza iz sadašnje situacije bez zajedničkoga djelovanja.

Samo međusobnim uvažavanjem, tolerancijom, dijalogom i ośećajem odgovornosti možemo pronaći izlaz iz izazova koji su pred nama. Cetinje, Crna Gora, naša đeca i mladost moraju biti iznad svih forsiranih razlika i nesuglasica.

Zajedništvo se mora dokazati djelima. I to ponajprije na Cetinju, đe skoro i da nema nikakvih bitnih prepreka zajedništvu.

Cetinjski parlament i odbornici jasno su zatražili odgovornost za nesreće i propuste koji su nas doveli do ovoga trenutka. Tu istu odgovornost adresirali su i studenti iz neformalne grupe „Kamo śutra“ u svojim zahtjevima za pravdu i promjene u društvu.

Zajedništvo nam je potrebno i da bi se ti ciljevi ostvarili. Potrebno nam je zajedništvo u podršci studentima, u institucionalnoj borbi za odgovornost, u insistiranju na promjenama.

Zato je dobrodošla izjava gradonačelnika. Zato su bitne odluke odbornika cetinjskoga parlamenta. Zato je važan otpor građana koji ne pristaju na ćutanje. Zato su protesti i blokade neophodne, jer nas podśećaju da sloboda, pravda i odgovornost ne dolaze same – za njih se moramo boriti.

Nije slučajno što su borba, otpor i protesti najistrajniji na Cetinju – jer to nije samo geografska tačka već istorijski simbol borbe za dostojanstvo, pravdu i slobodu.

Ako nas je istorija čemu naučila, to je da Cetinje i Crna Gora nikada nijesu bili jači nego onda kada su bili ujedinjeni u svojim zahtjevima i borbi.

Ali ne može biti zajedništva bez vrijednosti, morala i pravde. Osobito je to jasno danas kad se zajedničke vrijednosti ne dijele s onima koji ne preuzimaju odgovornost za tragedije na Cetinju. S njima se ne može zajedno boriti za pravdu. Protiv njih se borimo kako bismo došli do pravde. To je činjenica koju moraju osvijestiti sve procrnogorske i proevropske partije na Cetinju, jednako one na vlasti i one u opoziciji. Jer je uspostava zajedništva i dolazak do zajedničkoga cilja odgovornost i obaveza i jednih i drugih – i onih na vlasti i onih u opoziciji.

Zašto Demokrate i dalje obnašaju vlast u Cetinju, pitanje je za sve političke subjekte na Cetinju i njihove lidere. Zašto i dalje obnašaju vlast ako ne stoje zajedno s građanima na Kruševu ždrijelu, đe se traži ispunjenje zahtjeva cetinjskoga parlamenta? Solidarišu li se cetinjske Demokrate sa žrtvama masovnoga zločina ili s onima koji taj zločin zataškavaju bježeći od odgovornosti kao da su naši sugrađani stradali od groma u planini a ne od čovjeka koji je naočigled policije, koja je pod upravom tih Demokrata, satima harao gradom dok sâm sebi nije presudio?

Stoga, vrijeme je za djela. Ako smatrate da je vrijeme za djela, onda se vidimo na Kruševu ždrijelu. Vidimo se na svim skupovima na kojima se na odgovornost pozivaju oni koji od odgovornosti bježe.

Jer riječi bez djela ne znače ništa. Vrijeme je da pokažemo da zajedništvo nije samo fraza, već snaga koja mijenja stvarnost. Da je tako, to moraju pokazati svi procrnogorski subjekti na Cetinju (a onda za njima i u Crnoj Gori). Ovoga puta ne treba ponude iznositi tvitovanjem, kao prije četiri godine, no jasnim i otvorenim dogovorima iz kojih će izaći zajedno, s jasnim zajedničkim ciljem i porukom da su zarad toga cilja odlučili odbačiti stare zađevice.

A kuda ćemo śutra, ako ne zajedno? Ako ne kroz katarzu?