Bečiću, Vučiću: kad se, časti mi, "čast" probudi

Istina je, Bečić je živ i dobro je. Nakon brojnih uznemirujućih  glasina o njegovom stanju: da je loše, da nije u zemlji, da teško  podnosi Borisov krstaški rat protiv studenata, da je žrtva još jedne  "organizovane kampanje mafije i pećinskog nacionalizma", Aleksa Bečić,  predśednik Demokrata, ukazao se javnosti, zdrav i prav.

Da je sve kako treba i da nam OKG nijesu uvalile "brutalnu  podmetačinu" od nekog novog Alekse na kojega bismo se morali navići,  automatiziranost iskaza, siromašna retorska ponuda uvoštene harizme i  bezlične formulacije bez činjenica, pokazale su da je naš Aleksa, ipak  onaj stari. A zbilja smo se bili začudili đe je, pogotovo nakon masovnog  ubistva na Cetinju od 1. januara ove godine. Jer zamjenik premijera  zadužen za bezbjednost prećutao je jedan od najvećih masakara u našoj  istoriji, izbjegao prisustvo na komemorativnoj śednici i pride  falsifikovao fotografiju da je žrtvama zapalio svijeću.

Ali je mirno, dostojanstveno i moralno, kako i priliči komsomolcu  SNP-a, gledao kako njegova partija raspiruje agresivnu propagandu protiv  studenata i studentkinja koji ovih dana drže čas istorije i etike, za  bolje śutra.

Baš na mjesec dana od tragičnog cetinjskog događaja i baš kad su  studentski zahtjevi poprimili novi oblik - jer su se nakon izostanka  ostavki počele zahtijevati smjene njega i ministra unutrašnjih poslova  (majstora za odraz svjetlosti s naočara u objektiv kamere) Danila  Šaranovića, Aleksa Bečić izlazi u javnost i saopštava kako se "tragedije  ne zloupotrebljavaju politički".

I još kaže da su tragedije: "trenuci za empatiju, solidarnost,  jedinstvo i zajednički pristup da bi se sistemski odgovorilo na probleme  koje imamo i koji su izazovi različitih vremena, godina, decenija i  nasljeđa." Lijepo je to od Bečića, nekako podśeća na Spinozinu  definiciju vrednovanja djela u odnosu na vječnost. A da bismo locirali  njenu putanju u tom beskrajnom letu, neophodno je izvršiti njeno  uokvirivanje u Bečićev kosmos "mir je naša nacija" poštenja. Dakle, ko  kaže da se tragedije ne trebaju politizovati:

1. Čovjek koji falsifikuje fotografiju da je zapalio svijeće za  poginule u masovnom ubistvu na Cetinju, među kojima je bilo dvoje đece.

2. Čovjek čiji ministar unutrašnjih poslova u noći masakra, dok još  traje potraga za masovnim ubicom, razmišlja o odsjaju svjetlosti u  naočarima, koji kaskaderski trči pred kamerama i koji nakon samoubistva  ubice kaže građanima da se mogu vratiti normalnom životu.

3. Čovjek, čiji ministar odbrane napada NVO sektor zato što brani dostojanstvo studentskog bunta.

4. Čovjek, čija partija uhodi ljude na protestima, lažira i montira  fotografije, neosnovano povezuje studentsku organizaciju s kriminalnim  klanovima.

5. Čovjek, čiji poslanički klub potpisuje ogavno saopštenje u kojem  vrijeđa studentsku populaciju preko svih crvenih linija vaspitanja.

Taj nam znači, čovjek, drži lekcije što treba, a što ne raditi, kad  se dogode tragedije. Dosta je, Aleksa. Ljudskije bi bilo 3 puta i 3.000  puta da si ostao skriven u podrumu Vlade i tamo s Borisom nastavio  prljave radnje uperene protiv slobode izražavanja.

Prizivam da ovo ponašanje Bečića i Demokrata bude repriza 1968.  godine, kada je jedan francuski ministar napao čuvenog vođu pariških  studenata Kon-Bendita. Kao odgovor na ministrovo ponašanje i retoriku,  Pariz je bio blokiran mjesecima, a Šarl de Gol bio primoran napuštiti  rezidenciju. To je moć studenata koju Demokrate nikad nijesu imale, niti  će je imati. I zato će morati ići s funkcija, zato jer su nedorasli,  nemoralni i osioni.

Aj polako!