Antiestablišment pokret, nova pravila igre

Za Portal Analitiku piše: Danilo Marunović

Kada se god otvori tema nužnosti promjena političkog promišljanja i stila političke borbe, odmah kreće poznata priča. Čim se pojavi kritika sistema, stiže refren iz istih krugova: „Dajte novu partiju!“ Kao da je to jedini način da građanin uopšte postoji u javnom i političkom prostoru.

A upravo je tu problem.

Partitokratski koncept, ovakav kakav mi živimo od početka višestranačja, a koji se do danas razvio do stadijuma metastaziranja, nije samo politički model - on je postao navika političke kulture. Navika da se država doživljava kao plijen. Navika da se javni interes pretvara u stranački interes. Navika da se svaka ideja svodi na pitanje: „Čiji si?“, umjesto: „Šta predlažeš?“

I onda se čudimo što su ljudi ogorčeni. Što bježe od politike. Što se javni prostor pretvorio u zarobljeni prostor. Što je broj apstinenata sve veći.

Politika nije stranačka knjižica! U Crnoj Gori politika je svedena na stranačku politiku. Kao da je javno djelovanje dozvoljeno samo onima koji imaju logo, pečat i partijsku hijerarhiju. Kao da je građanin bez stranačke knjižice - građanin drugog reda.

A istovremeno, dok se partije kupaju u javnom novcu, dok imaju kancelarije, infrastrukturu, logistiku i dotacije milionskih vrijednosti, građanske organizacije, stručna udruženja, nezavisne inicijative, kulturne i profesionalne asocijacije uglavnom se snalaze same i bez državnih dotacija. U ovoj godini, za politički sistem i upravljanje izdvaja se čak 3,1% BDP-a, a za kulturu, na primjer, samo 0,9%.

Udruženja koja nose društvo - od nezavisnih književnika i pravnika, do strukovnih grupa i lokalnih inicijativa - često su prepuštena samofinansiranju, bez sistemske podrške. To je suština partitokratije: država finansira partije da bi dominirale društvom, a onda se društvo pita zašto ćuti.

Posebno zvuči na ivici licemjerja kada etablirane političke strukture, sa ogromnim budžetima, na svaku javnu kritiku ne odgovore argumentom, nego porukom: „Ako ti smeta, napravi partiju.“

Drugim riječima: uđi u arenu koju mi kontrolišemo, u kojoj mi raspolažemo novcem, medijima i kadrovima po dubini i širini, pa se onda „fer“ takmiči. „Uđite u naš ring“ - i još vam vežu ruke.

To nije dijalog. To je svođenje društva na partijski ring u kojem su pravila napisana tako da građanin uvijek gubi. Tako se devastira javni prostor. Zato nestaju intelektualci, slobodni profesionalci, nezavisne grupe i hrabri pojedinci. Ne zato što ih nema, nego zato što im je poručeno: „Ne postojiš dok ne postaneš partija.“

Istina je: Crna Gora nema pretjerano bogato iskustvo snažnih građanskih pokreta. Nismo imali istorijski kontinuitet vizionara tog profila kao što su imale Češka sa Vaclavom Havelom, Amerika sa Martinom Luterom Kingom ili Južna Afrika sa Nelsonom Mandelom. 

Kod nas je, nažalost, politički život od prvih dana često funkcionisao kao monopol uskog kruga, a kasnije kao fragmentacija vođena borbom za prevlast unutar istog modela: ko će biti jači u partiji, ko će uzeti više, ko će preživjeti sljedeći ciklus.

Ali imali smo izuzetak koji vrijedi pomenuti: Građanski forum 1995. godine, vođen vizionarstvom Ćana Koprivice. Okupio je crnogorsku antiratnu i suverenističku elitu, artikulisao ideju i dao doprinos tome da Crna Gora izađe iz kandži miloševićevske politike i dođe do nezavisnosti.

Na sličnom putu danas korača STEGA - kao integrativna građanska platforma i kao antiestablišmentski odgovor na partitokratiju.

Šta to znači na jeziku običnog čovjeka?

Znači: umjesto da se u prvi plan guraju lideri, fotelje i funkcije - u prvi plan se guraju vrijednosti i jasno definisane javne politike. Znači: prvo dogovorimo šta je dobro za društvo, pa tek onda pričajmo o formi organizovanja.

STEGA ne nastaje kao „one man show“, što je danas, nažalost, model većine partija: jedan vođa, par lojalnih, mnogo galame i malo odgovornosti. STEGA pokušava suprotno: da izvuče na scenu širi društveni potencijal koji je sada ili apatičan ili se povukao u duboku apstinenciju, jer nema šanse da se izbori u sistemu koji gazi sve što nije partija.

Crna Gora je mala. Kadrovski limitirana. I nema luksuz da u „posljednjoj četvrtini“ borbe za punopravno članstvo u EU gleda kako joj javnom scenom dominiraju samo reciklirani sukobi i lideri koje kontrolisani mediji prodaju kao „alternativu“. Jer alternativa, ni u najluđim snovima, ne mogu biti ni Knežević, ni Abazović, ni Medojević - do neukusa ogrezli u populističkom narativu.

Upravo je banalnost partitokratskog promišljanja učinila mogućim da miljenik srbijanskih medija - crnogorski Srbin Milan Knežević - danas bude serviran kao alternativa ovoj pogubljenoj i raštimovanoj Vladi. Oksimoron!

Imamo već viđenu ponudu: jedni isti glasovi, jedne iste svađe, jedne iste medijske šeme. Politička klasa od politike pravi rijaliti, a ne sistem reformi. U takvoj utakmici građanski reformistički pokreti teško igraju na „snagu mišića“ protiv dominantnih populista.

Zato treba igrati na ono što je naša apsolutna prednost: znanje, iskustvo, profesionalizam i odsustvo gladi za vlašću kao jedinim ciljem. Građanima je dosta tog kruga: partija – kampanja – podjele – fotelje – zaborav.

STEGA, ako hoće da bude odgovor na partitokratiju, prvo mora da uradi ono što partije uporno izbjegavaju: da otvori javni prostor, da vrati dijalog, da vrati sadržaj, da ponudi politike, da okupi ljude koji inače ne ulaze u stranačke rovove.

A onda - kad društvo osjeti da postoji nešto što nije još jedna mašina za mandate - tu se stvara povjerenje, katarza; tu se „luftira“ partitokratski geto i stvara klima za harizmatičnu borbu za promjene. Jer ponekad, da biste promijenili sistem, morate ući u institucije. Ali ako u institucije uđete kao kopija onoga protiv čega ste ustali - onda ste samo još jedna partija.

STEGA je važna upravo zato što pokušava da bude nova vrijednost u populizmom zaraženom javnom prostoru: antiestablišment koji ne nudi samo “bijes”, nego i smjer. Platforma koja ne traži od građana da se svrstaju „za“ ili „protiv“ vođe, nego da se okupe oko javnog interesa.

Crnoj Gori ne treba još jedna stranačka zastava. Treba joj oslobođen javni prostor. Treba joj politika koja se ne iscrpljuje u stranačkim svađama, nego u rješavanju stvarnih problema. Treba joj integrativna snaga koja spaja, a ne dijeli.

Zato dilema „partija ili platforma“ možda i nije prava dilema. Prava dilema je: hoćemo li nastaviti da živimo u partitokratskom kavezu, ili ćemo konačno otvoriti vrata da građanin postane politički subjekt - i bez stranačke knjižice?

Ako je odgovor „otvorićemo vrata“, onda STEGA već ima smisla. I prije izbora. I mimo izbora. I iznad izbora.