Popović: Eiger je kruna alpinističke karijere

Za ovo treba da se spoje mnoge stvari, psihofizičke, tehničke, izdržljivost, opstanak u takvim uslovima, da se čovjek snađe, to je kruna alpinističke karije, to se ne može porediti sa ovim što se ljudi zanose, Akonkagva, vrhovi, to nema veze, to je druga priča, to je visokogorstvo, planinarstvo, ekstremni turizam, a ovo je već klasični alpinizam - kazao je u emisiji Srećan dan, na Televiziji E, slobodni penjač Rajko Popović.

Cetinjani Rajko i Dejan Popović osvojili su petog i šestog marta jedan od vrhova bernskih Alpa, popeli su se na Eiger i tako savladali posljednji problem planinskih vijenaca.

Vrh Eigera je 3970 metara , kaže Rajko Popović, ali problem nije visina koliko zid od 1800 metara nadmorske visine koji se penje, i koji je bio posljednji problem Alpa.

- Do 1938. godine sve je bilo ispenjano u Alpima, nije bilo ni jedne litice, ni jedne strane, ni jednog vrha da nije ispenjan, samo je taj vrh ostao. Čak je i Materhorn sa svih strana popet devet godina prije toga. Kakav je zid vertikalni, to je nešto što se penje 24 sata intenzivno, mi smo penjali. Zamislite za ta 24 sata ne znam jesmo li pojeli 100, 200 grama hrane, pili samo vode - rekao je Rajko Popović.

Na toj avanturi penjanja Eigera, kaže Dejan Popović, izgubio je skoro šest kilograma, jer je samo prvu noć pred uspon, kako kaže, imao nešto apetita.

- Mi se trudimo da unesemo što više kalorija, pa može noć, prespavaćemo nekih pet, šest sati do sedam, tu će već organizam da se oporavi, ali ujutru već nema prejedanja, ujutru samo neka lagana kaša i automatski se kreće u smjer. Ali, kako smo mi ušli u smjer, meni je poslije određene visine već obuzela visinska bolest. Ovaj put sam ja doživio visinsku bolest iz razloga jer sam prvi dio koji je bio dosta lakši, što se tiče tog ranga, ja sam htio da što brže savladamo taj dio, da imamo što više dana, da možemo što više da savladamo. Međutim, došao sam do tog stadijuma da sam toliko organizam istrošio, da jednostavno nijesam više mogao, tu me obuzela visinska bolest i tu već kreću problemi u svoj toj akciji - rekao je Dejan Popović.

Pošto je dominantno vodio uspon, kaže Dejan Popović, pošto ga je bolest savladala nije mogao da nastavi dalje i onda je Rajko preuzeo tu vrstu i vodio navezu do bivaka na nekih 3200 metara.

Bivak je jedna polica, objašnjava Rajko, širine 60 centimetara sa 180 centimetara širine a ambis ispod nje je 1500 ili 1800 metara.

- Taj bivak se zove bivak smrti. Zašto se zove bivak smrti?! 1935. godine dvojica njemačkih alpinista su pošli prvi da ga savladaju i u tom bivaku ih je zateklo nevrijeme i tu su se smrzli, kad se otopio snijeg iz aviona ih je uočio pilot. Mi smo tu spavali, vjerujte, kao kući, iako je bilo -17, ta noć je bila izuzetno hladna. Dejan nije ništa jeo prije toga, ni pio, samo je rekao ujutru ću pokušati i ujutru je popio malo čaja, neki protein i cijeli dan opet ništa - istakao je Rajko Popović.

Kad su Njemci popeli Eiger 1938. godine, podsjeća Rajko, ii su kod Hitlera na prijem dobili i zlatni krst.

- Vjerujte, kad me neko pita zašto ne idete na neke visočje planine, ja sad kažem ako će neko da plati ja ću da idem na bilo koji vrh himalajski preko 8 hiljada metara nadmorske visine, i da se osjećam kao da idemo na ekskurziju, u odnosu na ovo gdje smo bili. Osam godina stoji nama ovaj teret na vratu, prije osam godina smo pokušavali, bili smo odvažni ali nijesmo imali ništa drugo. Za ovo treba da se spoje mnoge stvari, psihofizičke, tehničke, izdržljivost, opstanak u takvim uslovima, da se čovjek snađe, to je kruna alpinističke karije, to se ne može porediti sa ovim što se ljudi zanose, Akonkagva, vrhovi, to nema veze, to je druga priča, to je visokogorstvo, planinarstvo, ekstremni turizam, a ovo je već klasični alpinizam - zaključio je Rajko Popović.