Podgorička svadba - AKUD Mirko Srzentić

Nama je najinteresantnije bilo spremanje ruha, spremanje baklave, posebno, koja je najveseliji događaj kad se u muškoj kući sprema baklava, onda žene slave i pjevaju, i, naravno, sami čin dolaska za mladu, odvođenje mlade, i jedan od najljepših, posebno za mladu i mladoženju, to je taj odlazak u đevdek, kad oni odlaze u svoj novi život, u svoju sobu, i tu započinje početak novog života, zajedničkog - kazala je u emisiji Srećan dan, na Televiziji E, Jovana Klisić iz AKUD Mirko Srzentić.

Ideja za projekat Podgorička svadba je nastala prije nekoliko godina, uz podršku Ministarstva kulture došlo je do realizacije istog, u kojem je učestvovalo preko 60 ljudi - kazao je Nedžad Lekić izvršni direktor i umjetnički rukovodilac AKUD Mirko Srzentić.

- Problem je bio okupiti sve ljude, jer Podgoričani vole da se ispričaju, i onda kad kažeš ,,ajmo pred kameru”, oni onda ,,nemoj mene molim te, daj nekoga drugoga” i slično. Neke ljude smo htjeli da intervjuišemo, a nijesmo uspjeli da ih nagovorimo  da izađu pred kamere - rekao je Lekić.

Važno je istaći da postoje dva koncepta projekta Podgorička svadba, igrani  i filmski dio projekta - kazala je Jovana Klisić iz AKUD Mirko Srzentić.

- Igrani dio je taj koji se predstavlja na pozornici, a filmski dio je svjedočenje ljudi, kroz koji takođe imamo igrane elemente. Mi smo kroz svjedočenja tih ljudi opisali sve običaje, od početka do samog kraja. Nama je najinteresantnije bilo spremanje ruha, spremanje baklave, posebno, koja je najveseliji događaj kad se u muškoj kući sprema baklava, onda žene slave i pjevaju, i, naravno, sami čin dolaska za mladu, odvođenje mlade, i jedan od najljepših, posebno za mladu i mladoženju, to je taj odlazak u đevdek, kad oni odlaze u svoj novi život, u svoju sobu, i tu započinje početak novog života, zajedničkog - istakla je Klisić.

Jedan od najljepših običaja obrađenih u projektu Podgorička svadba, podsjeća Lekić, jeste običaj prstenovanja mlade,  jer je ta scena dosta aktivna.

- Tu se pojavljuje dječak, do nekih osam, devet godina, i on treba da prstenuje curu, djevojku. To je bio jedan, bar po meni, najljepši običaj koji obrađen. To je baš pravi prenos, ali, danas je sve promijenjeno, sve se drugačije radi, mi smo htjeli da ljude vide kakva je tradicija, da se nešto, možda, vrati, da nešto ispoštujemo. Sad odemo u restoran na svadbu, završi se svadba i idemo kući. Mislim da pola sata, ili sat, svako može da odvoji, pa prije toga bar neki običaj kući da napravi. Mislim da je to lijepo! To je sastavljalo ljude, ljudi su se uvažavali, bio je tu stari svat, barjaktari, sad je jednostavno, dođeš, završiš obavezu i pođeš kući - istakao je Lekić.

Sam čin prstenovanja, podsjeća Klisić, nekada je okupljao preko 20, 30 žena, drugarica, sestara, koje su, dodaje ona, pratile mladu u tom trenutku.

- Najinteresantnije je kad taj prsten prolazi kroz slatku vodu, šećeranu vodu, a onda svaki prst bašađija prolazi sa tim prstenom, u želji da joj život bude sladak, da budućnost bude prijatna, onakva kakva treba, srećna. Sva ta tradicija, svi ti običaji, zaista su imali neku poruku, i imali su značenje - poručila je Klisić.

Ispočetka je mladim učesnicima bilo čudno, prisjeća se Lekić, a kako je vrijeme prolazilo, nizale se probe, dodaje on, oni su vježbali i pjesme i običaje, oni su se baš, kako kaže, zainteresovali.

Učesnici su nosili autentične nošnje, podsjeća Lekić, tako je nošnja na mladoj stara preko, ističe on, stotinu i kusur godina.

- To je stvarno bilo lijepo, pogotovu kad je došlo vrijeme i kad smo trebali da obučemo nošnje, da se sredimo. Moramo da pomenemo naše Vajida i Nevenu Tuzović, koji su doprinijeli maksimalno da sve to izgleda kako je izgledalo. Bilo je preko trideset originalnih nošnji, i to je prvi put da se na nekoj sceni vidi svo bogatstvo nošnje - zaključio je Lekić.