OSI i dalje bez adekvatnih uslova za sticanje vozačke dozvole

Nedostatak prilagođenih vozila u auto-školama, visoki troškovi ugradnje ručnih komandi i nepostojanje adekvatne institucionalne podrške u Crnoj Gori ključni su izazovi sa kojima se suočavaju osobe s invaliditetom prilikom sticanja vozačke dozvole, ocijenjeno je na okruglom Saveza udruženja paraplegičara Crne Gore.

- Iskustvo i praksa zemalja u okruženju u dijelu obuka i provjera vozačkih sposobnosti osoba sa invaliditetom“ da je tema mobilnosti osoba s invaliditetom izuzetno važna, jer se ova populacija u praksi i dalje suočava sa brojnim oblicima diskriminacije, naročito kada je riječ o pristupačnosti i dostupnosti informacija, što se direktno odražava i na oblast saobraćaja- istakla je na okruglom stolu predsjednica Saveza udruženja paraplegičara Crne Gore Milijana Ćirković.

Ona je naglasila da je jedan od ključnih problema nepostojanje prilagođenih vozila  u auto školama, sa posebnim fokusom na Podgoricu, dakle u Crnoj Gori ne postoje vozila opremljena komandama neophodnom za obuku lica sa invaliditetom.

- Zbog toga su osobe s invaliditetom primorane da vozački ispit polažu na sopstvenim vozilima, često bez duplih komandi, što predstavlja dodatni stres i za kandidate i za instruktore- kazala je Ćirković.

Prema njenim riječima, ovakva praksa jasno pokazuje da sistem nije prilagođen osobama s invaliditetom, navodeći da se odgovornost prebacuje na pojedince umjesto da se obezbijede sistemska, održiva i zakonski utemeljena rješenja.

Ćirković je poručila da je unapređenje sistema obuke i polaganja vozačkog ispita ključno za ravnopravno učešće osoba sa invaliditetom u saobraćaju.

Predstavljanje rezultata aktivnosti projekta ,,Mobilnost OSI kao aktivnih učesnika u saobraćaju” generalni sekretar Udruženja paraplegičara Podgorica Dejan Bašanović, ukazao je na niz sistemskih prepreka sa kojima se osobe s invaliditetom suočavaju prilikom učešća u saobraćaju, naročito kada je riječ o sticanju vozačke dozvole i prilagođavanju vozila.

Kazao je da je u okviru projekta pokrenuta i inicijativa prema Fondu za zdravstveno osiguranje Crne Gore za izmjene Pravilnika o medicinsko-tehničkim indikacijama, posebno u dijelu koji se odnosi na oslobađanje od plaćanja ručnih komandi za upravljanje vozilom.

- Trenutno, sve troškove nabavke i ugradnje ovih komandi snose sami korisnici. Ručne komande koštaju od nekoliko stotina do više hiljada eura, a dodatni problem je što moraju proći atestiranje kako bi se mogle koristiti- naglasio je Bašanović, dodajući da bez atesta nije moguće ni finansiranje putem kredita ili donacija.

Kao dodatnu temu otvorio je i pitanje subvencionisane nabavke motorizovanih dodataka za invalidska kolica, koji se koriste za samostalno kretanje i prevoz u urbanim sredinama, posebno za osobe koje nijesu u mogućnosti da kupe motorno vozilo.

Bašanović je kazao da je u okviru projekta sprovedena analiza o učešću osoba s invaliditetom u saobraćaju, koja je obuhvatila i njihovu percepciju, ali i stavove građana bez invaliditeta. Istraživanje je sprovedeno u Baru, Cetinju, Kotoru, Podgorici, Bijelom Polju i Rožajama, a učestvovao je ukupno 261 ispitanik.

Od tog broja, 140 ispitanika bile su osobe s invaliditetom, dok je 121 ispitanik bio bez invaliditeta. Među osobama sa invaliditetom, 55 odsto posjeduje vozačku dozvolu, dok je 45 odsto nema.

- Kao glavni razlozi zašto nijesu polagali vozački ispit, ispitanici su naveli: visoke cijene polaganja (37,9 odsto), zdravstvene barijere (34,5 odsto), strah i nesigurnost (17,2 odsto), nedostatak podrške i starost (10,3%)- naveo je Bašanović.

Kazao je da je analiza pokazala da od osoba koje imaju vozačku dozvolu, 59,5 odsto aktivno vozi, dok 40,5 odsto ne koristi automobil, uglavnom zbog nepristupačne infrastrukture, visokih troškova održavanja i adaptacije vozila, kao i zdravstvenih razloga.

- Samo 29,2 odsto ispitanika vozi prilagođeno vozilo, dok 22 odsto ima ugrađene ručne komande. Najčešći način finansiranja ručnih komandi je putem porodice i prijatelja (42,9 odsto), ličnih sredstava (35,7 odsto), donacija i kredita (po 10,7 odsto)- naveo je Bašanović.

Ukazao je da je istraživanje pokazalo i da 70 odsto ispitanika nema dovoljno informacija o procedurama nabavke, ugradnje i atestiranja ručnih komandi, dok je 27 odsto imalo poteškoće prilikom dobijanja ljekarskog uvjerenja.

- Većina ispitanika, njih 60,9 odsto, smatra da bi država trebalo da kroz subvencije učestvuje u finansiranju nabavke i ugradnje specijalizovane opreme. Dodatnih 28,4 odsto podržava kombinovani model finansiranja između korisnika i države- naveo je Bašanović.

Prema njegovim riječima, kao ključne preporuke projekta navedeni su: uvođenje subvencija za nabavku i ugradnju ručnih komandi, povećanje broja prilagođenih vozila u auto-školama, razvoj lokalnih servisa za ugradnju opreme, pojednostavljivanje administrativnih procedura i atestiranja, edukacija službenika i jačanje institucionalne podrške, informativne kampanje za smanjenje predrasuda.

Bašanović je istakao i ohrabrujući podatak da je više od 90% građana bez invaliditeta izrazilo povjerenje u osobe sa invaliditetom kao ravnopravne i bezbjedne učesnike u saobraćaju.

- To pokazuje da društvo ima visok stepen povjerenja i da je vrijeme da sistem prepozna i podrži potrebe osoba sa invaliditetom u saobraćaju- zaključio je Bašanović.

Predstavnik Udruženja paraplegičara i kvadriplegičara Srbije Željko Likić podijelio je iskustva Srbije kada je riječ o ugradnji ručnih komandi i upravljanju prilagođenim vozilima, naglašavajući da su samostalnost i bezbjednost osoba s invaliditetom ključni ciljevi svakog sistema.

- Moje osnovno mišljenje je da ručne komande treba tretirati kao ortopedsko pomagalo. Kao što osoba s invaliditetom ne može da funkcioniše bez invalidskih kolica, isto tako ne može biti samostalna bez prilagođenog automobila- rekao je Likić.

On je naglasio da bez prilagođenog vozila osoba s invaliditetom postaje zavisna od drugih prilikom odlaska na posao, trening, sastanak ili obavljanja svakodnevnih obaveza, što je, kako je rekao, u 21. vijeku neprihvatljivo.

Likić je podsjetio da su u Srbiji još od devedesetih godina ručne komande finansirane od strane Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje, navodeći da je u Novom Sadu postojala firma koja ih je proizvodila i ugrađivala. Sredinom 2000-ih, kako je ukazao,sa porastom broja vozila sa automatskim mjenjačem, došlo je do potrebe za ugradnjom savremenijih, namjenskih ručnih komandi, kao i do zakonskih izmjena koje su uvele obavezno atestiranje.

- Atestiranje je uvedeno iz jednog razloga bezbjednosti u saobraćaju, kako za osobe sa invaliditetom, tako i za ostale učesnike- istakao je Likić.

Kazao je da danas Savez paraplegičara i kvadriplegičara Srbije, kroz projekte koje realizuje uz podršku Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja i Ministarstva pravde, obezbjeđuje ručne komande njemačkog proizvođača „Feige“. Riječ je o komandi koja ispunjava sve propise Evropske unije, atestirana je i priznata širom Evrope.

Likić je rekao da se nakon ugradnje, vozilo upućuje na ispitivanje koje sprovode institucije određene od strane Agencije za bezbjednost saobraćaja, a potrebno je da proizvođač ili serviser posjeduje sertifikat, tehnički nacrt i podatke o materijalima od kojih je komanda izrađena. Ispitivanja se obavljaju na mašinskim fakultetima.

- Nekada je ovaj proces trajao i do 28 dana, ali danas, zahvaljujući razumijevanju nadležnih institucija, traje oko sedam dana, jer se tretira kao prioritet s obzirom da se radi o osobama sa invaliditetom- naveo je Likić.

Govoreći o polaganju vozačkog ispita, Likić je istakao da u Srbiji trenutno ne postoji auto-škola koja posjeduje vozilo namjenski prilagođeno osobama s invaliditetom, sa ručnim komandama za kandidata i dodatnim komandama za instruktora.

- Sve osobe s invaliditetom koje su polagale vozački ispit, a prethodno nijesu imale vozačku dozvolu, polagale su na sopstvenom vozilu. Smatram da to nije bezbjedno, jer instruktor nema mogućnost da reaguje u kritičnoj situaciji- upozorio je Likić.

On smatra da auto-škole moraju imati vozila sa duplim komandama kako bi se obezbijedila potpuna bezbjednost tokom obuke.

Likić je podsjetio i na primjer dobre prakse iz 2016. godine, kada je u Srbiji nabavljen simulator iz Švedske za procjenu sposobnosti osoba s invaliditetom za upravljanje vozilom. Simulator je mjerio reflekse, reakcije u kriznim situacijama, kočenje i upravljanje vozilom, a na osnovu rezultata se utvrđivalo da li kandidat može nastaviti proces polaganja vozačkog ispita.

- Danas taj simulator više nije u funkciji jer nije bio finansijski isplativ, ali smatram da bi njegovo funkcionisanje trebalo da finansira država, jer je bezbjednost najvažniji segment u saobraćaju-  zaključio je Likić.

Prema njegovim riječima, država mora učiniti sve da obezbijedi adekvatne uslove kako bi svi građani, uključujući i osobe s invaliditetom, bili ravnopravni i bezbjedni učesnici u saobraćaju.

Profesor Mašinskog fakulteta prof. dr Milanko Damjanović govorio je o postupku dobijanja atesta za prilagođena vozila za osobe s invaliditetom, ukazujući na nedostatak sistemskog uređenja ove oblasti u Crnoj Gori, ali i u regionu.

Kako je naveo, ni Crna Gora ni države regiona nemaju jasno i sveobuhvatno uređen sistem kada je riječ o prilagođavanju vozila i učešću osoba sa smanjenom pokretljivošću u saobraćaju, dok ni praksa u Evropskoj uniji nije u potpunosti ujednačena.

- Ono što je važno naglasiti jeste da u analizama saobraćajnih nezgoda nijesam naišao na podatak da su osobe sa smanjenom pokretljivošću ruku ili nogu bile uzrok nezgoda“, kazao je Damjanović.

On je naveo da je Mašinski fakultet tokom godina izdao više atesta za prilagođena vozila osobama s invaliditetom, pri čemu se postupalo sa velikom dozom opreza, a sama usluga atestiranja nikada nije naplaćivana korisnicima.

Damjanović je naglasio da je prvi i najvažniji korak u procesu prilagođavanja vozila detaljan ljekarski pregled, kojim se precizno utvrđuju potrebe osobe za dodatnim komandama i pomagalima kako bi mogla bezbjedno učestvovati u saobraćaju.

- Bez obzira na sve okolnosti, ljekarski pregled mora biti temelj sistema, jer on daje sigurnost i osobi s invaliditetom i svim ostalim učesnicima u saobraćaju-  rekao je Damjanović.

Prema njegovim riječima, dosadašnja praksa pokazuje da su osobe s invaliditetom često polagale vozački ispit na sopstvenim vozilima, ali se postavlja pitanje kvaliteta njihove obuke i bezbjednosti tokom procesa osposobljavanja.

Damjanović je podsjetio da je tokom svoje dugogodišnje karijere u ispitnim komisijama zabilježen samo jedan primjer auto-škole koja je posjedovala vozilo namijenjeno obuci osoba  invaliditetom, ali da ni to vozilo nije u potpunosti odgovaralo potrebama kandidata.

- Vozilo nije bilo prilagođeno na način da osoba sa određenim ograničenjima može bezbjedno da upravlja, što govori koliko je ova oblast nedovoljno razvijena- naveo je Damjanović.

Dodao je da je potrebno sistemski urediti i teorijski dio ispita, jer pojedine osobe s invaliditetom nijesu u mogućnosti da standardno polažu pisani dio ispita, što takođe zahtijeva prilagođene procedure.

- Procedura atestiranja podrazumijeva dostavljanje kompletne tehničke dokumentacije od strane onoga ko je izvršio ugradnju, uključujući tehničke crteže i spisak materijala. Na Mašinskom fakultetu se potom provjerava funkcionalnost ugrađenih komandi- pojasnio je Damjanović.

On je dodao da Crna Gora trenutno nema ovlašćene firme koje se bave ugradnjom ovakvih sistema, navodeći da se prilagođavanja najčešće rade individualno, u zavisnosti od potreba svake osobe.

- Najčešće se ugrađuju ručne komande za gas i kočnicu, a kod takvih vozila se insistira na automatskom mjenjaču kako bi se smanjilo opterećenje i povećala bezbjednost upravljanja- rekao je Damjanović.

Događaj je organizovan u okviru projekta „Mobilnost OSI kao aktivni učesnici u saobraćaju“ , kojeg sprovodi Savez udruženja paraplegičara Crne Gore u partnerstu sa Udruženjem paraplegičara Podgorica. Projekat je finansijski podržan od Ministarstva saobraćaja, za 2024. godinu.