Mihailović: Vrijeme je ključno, onaj momenat kad čovjek stigne na vrijeme ili zakasni

Bilo je i crnih misli,  dešavalo se i da pomislim da se neću izvući, ali onda pomislim na svoju djecu, koja su bila jako mala, trudila sam se da im pružim svu ljubav i u svemu tome shvatila da niko ne bi mogao da zauzme moje mjesto u njihovim životima, i da ja moram nastaviti sa svojom djecom, da se ne smijem predati - kazala je u Budilniku, na Televiziji E, bivša onkološka pacijentkinja Jela Mihailović.

Samopregledom je uočila kvržicu, kaže Mihailović, i odmah je otišla kod ljekara, na vrijeme, kako kaže, što je doprinijelo tome da je danas živa i izliječena.

- Žene i muškarci, kod kojih se javlja isti problem, uvijek kažu imamo vremena, a vrijeme je ključno. To je onaj momenat kad čovjek dođe na vrijeme, ili zakasni. Uvijek treba preventivu raditi, čak i od ranih dvadesetih godina, jer se karcinom javlja sve ranije - rekla je Mihailović.

Ljekar, Aleksandar Čelebić, je veliki stručnjak, ali i, navodi Mihailović, veliki čovjek koji je bi njen, kako kaže, vjetar u leđa, i dobar dio snage koja joj je bila potrebna za izlječenje duguje njegovom pristupu.

- Ne sazna čovjek prvo od onkologa, u ovom slučaju je to radiolog. Radiolozi nemaju tu empatiju prema ljudima, oni to kažu na poprilično surov način, tako je bar bilo u mom slučaju, ali i kod većine drugih slučajeva - naglasila je Mihailović.

Najveća podrška ljudima koji su oboljeli su upravo pacijenti koji su se izliječili, smatra Mihailović, kad se osoba   koja se oporavila od karcinoma nađe u okruženju oboljelih je najbolja poruka, je uliva nadu, dodaje ona, da kad se jedna oporavila mogu i drugi.

- Psihološka podrška je svakako dobrodošla, kako za pacijenta, tako i za porodicu. Nekad porodica može da bude uplašenija od samog pacijenta. Neko bude u depresivnom stanju kad sazna za bolest, onda to utiče i na pacijenta negativno po dalje liječenje, ali na samu porodicu - istakla je Mihailović.

Sagovornica Budilnika kaže da se razboljela prije trinaest godina, te da tada nije bilo informacija koje su sada dostupne, ali, kako kaže, kad bi čula u neformalnom razgovoru da je neki pacijent dobro, ili da se izliječio, to je, kako kaže, veoma dobro uticalo na nju.

- Imate i one informacije kad se neko liječi sa vama, i izgubi bitku, to je mnogo stresno. U tom trenutku on vam je kao član porodice, jer ako prolazite borbu sa njim, onda to jako teško padne. Ljudi ranije nijesu pričali o tome, a nažalost i danas ima ljudi koji ne pričaju o tome, što je po meni pogrešno, jer kad čovjek ispriča, kad izađe iz njega, mnogo mu lakše bude. Ljudi često i kriju svoju bolest, a karcinom je kao i svaka druga bolest, i to je nešto, što je, nažalost, svakodnevica. Mislim da ljudi ne treba toga da se stide, treba da budu u koraku s vremenom, da ne stoje u jednom mjestu nego da idu dalje, da koračaju kroz svoj život normalno, sa pobjedom - poručila je Mihailović.

To što je preživjela bolest je njena pobjeda, poručuje Mihailović, i ponosi se svojom ranom, ističe, te iz tog razloga nije htjela da ugradi silikonsku protezu.

- Moj ožiljak je moja pobjeda. Napisala sam i knjigu o tome, da bih pomogla ženama koje se susreću sa istim stvarima, i poklanjam tu knjigu često i dosta sam ih poklonila. Snimila sam dokumentarni film o tome, kako bi se ljudi fokusirali i išli na vrijeme kod doktora - istakla je Mihailović.

Kad joj je saopšteno da ima kancer nije pomislila zašto se baš njoj fo desilo, ali je, kako kaže, razmišljala je li pogriješila prema nekome.

- Nije bilo jednostavno, bila su tri karcinoma na dojci. Bilo je komplikovano, kao i što je svakome njegova bolest, ali, ti trenuci su nekako posebni. Dešavalo se da pomislim da neću da se izvučem, ali sam se trudila da ostavim taj neki osmijeh iza sebe, da moja djeca osjećaju majčinsku ljubav. Djeca su mi bila jako mala, šest i tri godine, željela sam da im pružim svu svoju ljubav, i onda sam shvatila da niko ne bi mogao da zamijeni moje mjesto i da moram da nastavim sa svojom djecom, da je to to i da ne smijem da se predam, da su oni fokus mog života - rekla je Mihalović.

Na preglede se čeka dugo, podsjeća Mihailović, i to često djeluje obeshrabrujuće, i zna, dodaje ona, da demotiviše ljude da urade taj prvi kontrolni pregled.

- Žene koje idu svakog mjeseca na pedikir i manikir, mogu da odvoje jedan mjesec da ne pođu u salon, već da pođu da se prekontrolišu. Ne treba  da se čeka, jer dosta znači. Kod mene je sve to ubrzano bilo, ali na vrijeme, jer je moglo da me košta glave - zaključila je Mihailović.