Ko ne želi da se u Vitine vrati život

Život u selu Vitine nadimak Pljevalja stao je 4. jula 1992. godine kada su paravojne bande ubile dvojicu staraca, dva posljednja stanovnika Šaćira Ramovića i Omera Duraka. Iako mrtvo, selo se na udaru bandita ponovo našlo 1995. godine kada su spaljene sve kuće. Mnoge do temelja. Vjerovatno, kako nikome više nikada ne bi palo naum da se vrati.

I tako je bilo do prije dvije godine. Potomci vlasnika devet kuća koliko ih je bilo u selu, a koji su se raselili po svijetu, dolazili su jednom godišnje, tek toliko da obiđu grobove svojih predaka. Onda je, jedan od potomaka koji živi u Pljevljima Ahmet Kordić odlučio da oživi Vitine. Počeo je da gradi vilkendicu na imanju koje je naslijedio od majke, ali, odmah se suočio sa nevoljama. Crnogorski elektroprenosni sistem (CEDIS) odbija da u selo vrati elektro mrežu.

- Selo se nalazi 39 kilometara od Pljevalja. Prije rata tamo je bilo ukupno devet kuća - četiri na teritoriji Crne Gore, pet na teritoriji Bosne. U bosanskom dijelu sela ubijena su tada dva starca. Njihove kuće bile su 10 metara od tadašnje administrativne granice sa Bosnom. Jedan od tih staraca je otac moje majke Šaćir Ramović, drugi ubijeni je Omer Durak. Ostali su svi raseljeni, uglavnom su pobjegli u Zapadnu Evropu – priča Kordić za Portal ETV.

Bez uslova za povratak

Nova pohara sela, iako je bilo prazno i iseljeno, kaže naš sagovornik, dogodila se pred potpisivanje Dejtonskog sporazuma 1995.

- Zapalili su svaku kuću, čak i ostatke onih koje su bile na meti 1992 – priča Kordić.

Selo, kako kaže, više nikada nije „oživjelo“, a sve i da je neko namjeravao da se vrati - nije imao đe.

- Elektro mreža je sva pokradena – od stubova do kablova – dodaje naš sagovornik.

Njegovog đeda, koliko zna, „ubili su neki ljudi iz Republike Srpske (entite BiH)“.

- Da li je bila paravojska ili neko ko je došao da ih pljačka - ne znam. Maćeha moje majke je uspjela tada da pobjegne kroz prozor i spasi se. Drugi starac kojeg su ubili živio je sam. Svi ostali već tada su bili pobjegli iz sela, koje je stalno, kao pogranično i izolovano, bilo na meti paravojski. Kako je to bio jedini putni pravac sa Fočom iz Crne Gore, tuda su se kretale razne paravojne formacije. Ko je 1995. selo spalio „do temelja“ do danas se ne zna, ali je jasno da je to urađeno da se ljudi više nikada ne bi vratili... Sravnili su ga sa zemljom – kaže Kordić.

On je, ipak, odlučio da proba da vrati život u Vitine. Napravio je vikendicu i tražio je od Crnogorskog elektrodistributivnog sistema (CEDIS) da selo priključe na elektro mrežu.

- I zamislite što oni meni traže – zahtijevali su da im dostavim neki račun za struju kojim bi dokazao da je tuda nekada prolazila elektrodistrubutivna mreža?! Ja im kažem - znate li vi da tamo kuće nema, a ne računa da je bila plaćena struja. Tvrde da ne mogu da vrate struju bez dokaza da je mreža tamo postjala?! E, sad mi recite, je li to obrazloženje prihvatljivo – ogorčen je Kordić.

Pitao ih je postoji li neki drugi način da selo opet dobije struju. Rekli su mu da postoji i mogućnost da on plati postavljanje mreže od najbližeg stuba do sela. 

- Ko zna koliko bi to koštalo. Strašno je da oni neće da vrate mrežu – ljut je Kordić.

CEDIS čeka zahtjev

- Gospodin Ahmet Kordić dolazio je u prostorije CEDIS-a - potvrđeno je Portalu ETV iz ove kompanije, uz objašnjenje da je „službenik, u razgovoru sa njim, pokušao saznati na koga su se vodila brojila na terenu, ukoliko su postojala“.

-...ili da li posjeduje bilo kakav račun za električnu energiju i na taj način pokušao (službenik p.a.) da pronađe korisnika u sistemu prema pretplatnom broju ili broju brojila koji se na njemu nalaze. Ahmet Kordić nije posjedovao nikakve račune kojima bismo ga uspjeli identifikovati kao korisnika. Kordić je saopštio još neka imena za koja, takođe, u sistemu ne postoji evidencija da su naši korisnici (ni aktivni, ni odjavljeni) – piše u odgovorima na naša pitanja.

Ističu i kako je Kordiću „savjetovano da preda zahtjev nadležnoj službi - Službi za pristup mreži.

- Međutim, prema našoj evidenciji, on nije dolazio u nadležnu službu, niti je predavao zahtjev za priključenje tog objekta – napisali su iz CEDIS-a. 

Dodali su i da im nije stigao „niti jedan drugi zahtjev za priključenje objekata sa predmetnog područja“.

- Ahmeta Kordića još jednom upućujemo da se javi nadležnoj službi CEDIS-a i preda zahtjev za priključenje objekta, uz prateću dokumentaciju koja je tamo navedena, a u skladu sa procedurom za priključenje korisnika, nakon čega će se sagledati mogućnosti realizacije njegovog zahtjeva – zaključili su oni.

Vratiti mrežu đe je bila

S druge strane, Kordić je kategoričan da oni pokušavaju da ga prisile da on finansira „izgradnju mreže u dužini od kilometar, koja je ukradena“.

- Ja samo hoću da stvari vrate u prvobitno stanje i ništa više ne tražim. Samo hoću da vrate stubove, žice i trafo stanicu. Da vrate mrežu kakva je i đe je bila, kako bi se omogućio povratak potomcima mještana koji su proćerani iz tog sela – naglašava Kordić, s kojim smo ponovo razgovarali nakon što smo dobili odgovore iz CEDIS-a.

Prema njegovim riječima, najbliži stub s kojeg bi se mogla povezati struja udaljen je oko 700 metara.

- Oni se ponašaju kao da se tamo nikada ništa nije nalazilo, kao da nije bilo kuća, kao da niko nije ukro mrežu, trafo stanicu, niko nije zapalio kuće... Tako oni to rade. A ja samo hoću da vrate stvari u prvobitno stanje – poručuje Kordić.

Ogorčen je, jer, kako kaže, ovakvim ponašanjem oni prave ambijent da niko nikada više ni ne poželi da se vrati u selo.

Potomci vlasnika spaljenih kuća povremeno dođu u selo, jednom godišnje.

- Najčešće dođu da obiđu groblje – dodaje Kordić.

Njegov đed pokopan je u selu, ali ne na groblju, nego na livadi iza kuće.

- Tada, kada su ga ubili, nije bilo mogućnosti da ga ukopaju na groblju. Prijetila je opasnost od paravojski. I kada su došli u selo da ga sahrane morali su da se maskiraju, bili su u vojnim uniformama i stigli su u vojnom vozilu da ne bi neko došao da ih pobije tokom sahrane. Zato je sahranjen iza kuće pod drvetom – priča on.

Osim problema sa strujom, Kordić se suočava sa još jednom nevoljom kad god pođe u Vitinu.

- Granični prijelaz Šula je možda na nekih hiljadu metara unutar Crne Gore i ja da bih došao do sela moram svaki put da pređem taj granični prijelaz i ostavim podatke, iako ne ulazim u Bosnu. A ako idem sa majkom i ako ona zaboravi ličnu baš imamo problema da nas pušte. U svojoj zemlji nama je ugrožena sloboda kretanja – zaključuje Kordić.

Strava u Vitinama

Zločinima u selu Vitine bavio se i Fond za humanitarno pravo u čijoj studiji se pominju dva ubistva. Piše da su 4. jula 1992. godine ubijeni Šaćir Ramović i Omer Durak. Kako se ističe, posljednji stanovnici sela.

- O ponašanju rezervista Vojske Jugoslavije i atmosferi u selu u aprilu 1992. godine FHP je razgovarao sa Salimom Šljukom (1953) iz Pljevalja. On je 27. aprila rano ujutru krenuo u Vitine da dovede tetku i tetka Izu i Hasana Ramovića, jer je „čuo da se tamo svašta događa i da su neki ljudi poubijani“. Sa njim su krenuli njegovi prijatelji Momir Matović i Osman i Edin Ramović iz Pljevalja. Nakon pretresa u mjestu Šula, crnogorska policija ih je puštila dalje. Na putu su sreli dvojicu Pljevljaka, Mića Sekulovića i izvjesnog Crnogorca Cacu, koji su iz Čelebića, u fočanskoj opštini, putovali u Pljevlja. „Pitali smo ih kako je u Vitinama“, a oni su odgovorili: „Čisti se sve“ – piše, između ostalog, u toj studiji.

Vojska im nije dozvolila da dođu do sela, pa su se vratili u Pljevlja. Umalo su zarobljeni i odvedeni u Foču, ali ih je spasio mještanin Petar Radović, koji je rekao da ako vode njih, onda odvedu i njega. 

Iza i Hasan Ramović su šumskim putem uspjeli da pobjegnu u Pljevlja, a odatle u Tursku, pa u Sarajevo, gdje su umrli 2001. godine

U studiji Fonda za humanitarno pravo navodi se svjedočenje Izeta Kordića o ubistvu dvojice starca u Vitinama. 

- Fatima Ramović je došla 4. jula 1992. godine u našu kuću u Pljevljima i saopštila nam da je iz svoje kuće u Vitinama jedva izbjegla živu glavu i uspjela pobjeći, a da joj je muž ostao i da je vjerovatno ubijen, kao i komšija Omer Durak. Tog dana, kaže, da su u njenu kuću upali rezervisti VJ i da su počeli maltretirati nju i muža i da je ona uspjela nekako pobjeći – svjedočio je Kordić istraživačima FHP-a.

Kako bi saznao šta je sa starcima, piše u studiji, Kordić je stupio u kontakt sa predstavnicima Vojske. Komandant u Pljevljima 7. jula 1992. obavijestio ga je da može da ide u Vitine da sahrani Ramovića i Duraka i obezbijedio mu je vojni auto. Sa Kordićem je, kako piše, pošao i potpukovnik Slavko Kovačević.

- Kada smo došli u Vitine, našao sam u njegovoj kući ubijenog Šaćira Ramovića. Pregledao sam ga i mogao sam utvrditi da je ubijen sa dva hica iz vatrenog oružja. Prije sahranjivanja vojska mi je preporučila da radi vlastite sigurnosti obučem vojničku uniformu i da takao obavim sahranu. Tako sam i učinio. Dalje sam otišao do kuće Omera Duraka i njega našao mrtvog. On je vjerovatno umro u teškim mukama, pretpostavljam da je poslije torture još neko vrijeme bio živ. Vidio sam mu rane po tijelu i stomaku, vjerovatno od noža ili nekog drugog oštrog predmeta, i pretpostavio sam da je umro od velikog izljeva krvi. Neki od prisutnih rezervista su mi potvrdili da su Omera Duraka zatekli živog, ali ga niko nije smio voditi doktoru – svjedočio je Kordić.

U blizini kuće, na brzinu je iskopao grobove i sahranio dvojicu straca. Rezervisti koje je zatekao u selu rekli su mu da oni ne znaju ko ih je i zašto ubio. Ubijeni su bili starine od blizu 80 godina.