Bešlin: Izjava Kirila da se „hrišćani ne boje smaka svijeta“ služi da normalizuje rat i bezvrijednost ljudskog života u svakom domu u Rusiji

Ruska crkva je vjekovima bila moćni ideološko-politički aparat svakog režima u Kremlju i najčešće se kroz istoriju nije previše trudila da ostavi drugačiji utisak. I danas je ruska državna crkva lišena čak i privida hrišćanskih vrlina i svojim ekstremnim stavovima, pozivima na istrebljenje Ukrajinaca, predstavlja samo propagandnu osnovu i polugu za učvršćenje legitimiteta kriminalnog režima ruskog predsjednika Vladimira Putina – ocijenio je u intervjuu za Portal ETV istoričar i viši naučni saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu Milivoj Bešlin.

Naš sagovornik je, komentarišući izjavu patrijarha Ruske pravoslavne crkve Kirila, koji je 29. novembra na plenarnoj sjednici 26. Svjetskog ruskog narodnog sabora kazao da „nema potrebe raspirivati strah oko nuklearnog oružja jer se hrišćani ne boje smaka svijeta“, naveo da ovakve izjave služe tome da normalizuju rat i ubijanje, da normalizuju prisustvo smrti i svijest o bezvrijednosti ljudskog života u svakom domu u Rusiji. Ipak, kako ističe, nacije i nacionalizmi pokretači su ratova, religije su u drugom ili trećem planu.

Portal ETV: Kako komentarišete izjavu ruskog patrijarha, posebno u svjetlu činjenice da je predsjednik Rusije Vladimir Putin ažurirao nuklearnu politiku te zemlje nakon što je administracija Sjedinjenih Američkih Država, na čelu sa odlazećim predsjednikom Džoom Bajdenom, nedavno dovzolila Ukrajini da ispaljuje rakete dugog dometa na teritoriju Rusije?

BEŠLIN: Kontinuitet ruske istorije predstavlja povezanost crkve i države, odnosno, vladara. Osim u vrijeme Lenjina i prvim godinama Staljinove vladavine, sve prije i poslije toga, crkva je predstavljala ili potporni stub ili jednu od glavnih pesnica samodržačkog režima, bilo da je riječ o apsolutističkoj monarhiji ili totalitarnoj republici. Ruska crkva je vjekovima bila moćni ideološko-politički aparat svakog režima u Kremlju i najčešće se kroz istoriju nije previše trudila da ostavi drugačiji utisak. I danas je ruska državna crkva lišena čak i privida hrišćanskih vrlina i svojim ekstremnim stavovima, pozivima na istrebljenje Ukrajinaca, predstavlja samo propagandnu osnovu i polugu za učvršćenje legitimiteta Putinovog kriminalnog režima. Dakle, sa jedne strane crkva ima zadatak da legitimiše vlast, da poziva ugnjetene i represirane građane na poslušnost, dok sa druge strane, njen je zadatak da normalizuje stanje rata i da stvori privid da desetine hiljada besmislenih pogibija tokom agresije na susjednu Ukrajinu imaju neki viši cilj i smisao. U tom kontekstu, možemo reći da je uloga ruske državne crkve najdirektnije saučesništvo u činjenju, slavljenju i opravdavanju zločina, kao i u stvaranju ideološke i legitimacijske osnove za režim koji je agresivne ratove protiv susjeda, ksenofobiju i mržnju učinio ne samo mogućim nego i konstantnim modusom jedne tragične i u suštini terorističke politike. 

PORTAL ETV: Može li se ovakva izjava o hrišćanskom prihvatanju smrti tumačiti i kao eventualna priprema za upotrebu nuklearnog oružja, u kontekstu opravdavanja takve odluke u očima ruskog vjerujućeg naroda?

 BEŠLIN: Ova i slične izjave ruskog patrijarha i drugih crkvenih velikodostojnika služe tome da normalizuju rat i ubijanje, da normalizuju prisustvo smrti i svijest o bezvrijednosti ljudskog života u svakom domu u Rusiji. U tom kontekstu, u pravu ste, to može biti i mentalna i psihološka priprema za upotrebu nuklearnog oružja i strašne posljedice koje bi to moglo da izazove. Već sama činjenica da se o tome svakodnevno priča u ruskim propagandnim medijima, a trenutno samo takvi postoje... Da o tome govore najviši državni činovnici i crkveni velikodostojnici, znači da se građani Rusije pripremaju na najgore. I da moraju biti spremni da krajnje iracionalne i ubilačke poteze svoga režima prihvate ćutke i mirno kao neminovnost, „višu silu“ i zauzmu prema tome stav kao da je riječ o prirodnoj nepogodi. Što je više saučesnika u zločinima nad Ukrajinom, među običnim Rusima, to će režim biti uspješniji i legitimniji. Propagandna djelatnost crkve je tu nezamjenjiva. I takva crkva je odavno napustila svoju tradicionalnu ulogu i prešla, čak i po njihovim kanonima, u čistu etnofiletističku jeres ili etnoreligijsko, odnosno, nacional-političko djelovanje.

PORTAL ETV: Nije prvi, a sigurno ni posljednji put, da se religija koristi kao svojevrstan štit i opravdanje za eventualnu ovozemaljsku patnju i krvoproliće. Religija se, kroz istoriju, vrlo često upotrebljavala kao prva linija odbrane u rukama političara. Ipak, bilo bi razumno pretpostaviti da u 21. vijeku, uzimajući u obzir izučavanje istorije i prepoznavanje matrica, ovakvi uticaji ne bi mogli biti dalekosežni. 

Kakvo mišljenje imate Vi o ovome? Koliko smo daleko odmakli od takvih trendova u ovom globalizujućem i prividno naprednom svijetu, uzimajući u obzir da „tradicionalnost“ ipak diktira iz sjenke, o čemu, barem na površini, svjedoče društvena istraživanja o religioznosti mladih, a i politička kretanja na tlu evropskog kontinenta?

BEŠLIN: Ne bi trebalo da nas zavara tehničko-tehonološki progres. Imamo daleko više mogućnosti i to neslućenih u odnosu na naše pretke, ali ljudski mozak, društveni karakter i etički principi nisu se puno promijenili, niti su evoluirali u odnosu na ranija vremena. Kada je riječ o političkoj orijentaciji i društvenoj svijesti – one su vrlo često išle i retrogradnim putanjama. Pogledajte stepen (de)sekularizacije ili stepen vakcinacije u Crnoj Gori, odnos prema pravu žene da odlučuju o svom tijelu ili neke druge vrijednosne orijentacije građana Crne Gore, pa ćete vidjeti jednu brzometnu regresiju posljednjih četiri, pet godina. Možemo da uzmemo kao primjer i Avganistan i položaj žena ili kritičkih glasova nakon povratka talibana na vlast. Da ne pominjem Iran... Svako može danas da pronađe na internetu slike Teherana prije Homeinijeve islamske revolucije 1979. i današnje slike, bezmalo, pola vijeka kasnije. Uostalom, kako izgleda vlast organizovane religije kao političkog faktora u Iranu mogli smo da vidimo prije dvije godine u prvoj ženskoj pobuni koju je režim zvjerski i u krvi ugušio. Naposljetku, tek ćemo vidjeti kako će, kada je riječ o „tradicionalnim“ vrijednostima, izgledati najrazvijenija zemlja na svijetu – SAD nakon januara sljedeće godine. 

 Ipak, totalitarni i autoritarni režimi, neki novi fašizam u 21. vijeku, nasuprot ovim idealima, brutalno manipulišu i negiraju sve principe humanosti, otvoreno zagovarajući nuklearne obračune, obećavajući smak svijeta i uništenje ljudske civilizacije. Takvi varvarski i monstruozni režimi biće najcrnjim slovima upisani u istoriju čovječanstva i najviše će štete donijeti narodima i društvima koje drže u ropstvu

PORTAL ETV: Ruski patrijah kaže da je „lakše manipulisati osobom lišenom duhovnog svijeta“. Kakvo Vi mišljenje imate o ovome, ako pođemo od tačke odvajanja duhovnosti i religioznosti, kao i zapažanja da je, možda ironično, lakše manipulisati religijskom dogmom?

BEŠLIN: Ljudima odanim dogmi najlakše je manipulisati. Racionalnoj osobi, onoj koja sumnja i kritički misli o svijetu oko sebe, zaista, nije lako podvaliti propagandu i tezu bez argumenta. To je ključna razlika između nauke i religijske dogmatike, kao i razlog zbog čega ne može postojati „vjeronauka“. Ili je vjera ili je nauka – one se isključuju. Religijska dogma podrazumijeva slijepo vjerovanje, poslušnost, dok nauka podrazumijeva, na prvom mjestu, sumnju i odbacivanje bilo kakvog apriorističkog vjerovanja. Zbog toga religijska dogma, kao i ideologija, unaprijed ima gotove odgovore na sva pitanja, a prije svega ona egzistencijalna, dok nauka u svojoj sumnji za odgovorima traga i lišena je zaokruženih sistema i gotovih modela. Naposljetku, znači li to da ako neko ne vjeruje u instituciju ruske ili srpske državne crkve, mora nužno biti lišen svake duhovnosti?! Naravno da ne! Duhovnost, ona istinska i iskrena teško da stanuje pod zlatnim kupolama Hrama Hrista Spasitelja u Moskvi ili Hrama Svetog Save u Beogradu. Tamo stanuju moć, sila i razmetljiva raskoš. I za mene ključno pitanje: kako je moguće da najviše zločina prema civilima i bližnjima čine oni koji se najviše pozivaju na crkvene poglavare i institucije?

PORTAL ETV: Ako pođemo od pretpostavke da je obrazovanje i informisanost vid otpora religijskom fundamentalizmu, kako gledate na ove izjave posebno u jednom autoritativnom društvu i državi, kao što je Rusija?

BEŠLIN: Autoritarnost je vjekovna ruska tradicija. Konstantni su pokušaji stvaranja države bez društva, odnosno države koja bi bila podudarna sa društvom, a to je osnovni princip svakog, pa i ruskog apsolutizma i totalitarnosti. U takvom sistemu, osim cara ili predsjednika – samodržca, svi drugi su potčinjeni službenici, pa je to i patrijarh državne crkve. Nema suštinske razlike između državnih službenika koji stoje na čelu različitih institucija. Uloga im je ista, jedinu distinkciju predstavlja to što nose različite „uniforme“, zavisno od pozicije na koju su postavljeni. Uloga im je dvostruka: jačanje autoriteta cara/predsjednika samodržca i apologija svemoći države nad građaninom, pojedincem. I dok su SAD nastale na principu stabilnih institucija, ravnoteže i podjele vlasti (checks and balances) i prevladavanju racionalizma, odnosno, zdravog razuma (common sense), u Rusiji je vjekovima prevladavalo iracionalno i odsustvo institucija koje su mijenjali snažni pojedinci. Da bi takav sistem opstajao, bilo da je kapitalistički ili socijalistički, morali ste interes pojedinca ili najuže političke grupe da uvijate u „duhovnost“ i podvrgnete određenim magijskim radnjama. U takvim okolnostima, informisanost i obrazovanje, koje podrazumijeva kritičko mišljenje, padali su kao žrtva potrebe da se iracionalni i na pojedincu zasnovani sistem održava.

PORTAL ETV: Koje primjere iz istorije, bliske ili dalje, biste Vi izdvojili kao paralelu ovome čemu svjedočimo danas, ako znamo da je za vrijeme Drugog svjetskog rata Katolička crkva bila važna karika za približavanje Hitlerove politike stanovništvu, ili ako se na primjer sukob između Izraela i Palestine, ali i Libana, posmatra kroz prizmu religija – judaizma i islama.

BEŠLIN: Ako bismo se vraćali u prošlost, religijski obrazac je bio uzročnik ogromnog broja ratova, prije svega u evropskoj istoriji. Religija je, prije nacije, bila osnovno sredstvo identifikacije, ali i političke legitimacije, zbog čega su ljudi bili spremni da masovno žrtvuju i svoje i živote drugih ljudi. Nesumnjivo je jedan od najgorih ratova u istoriji našeg kontinenta Tridesetogodišnji rat (1618-1648) koji je bio dominantno vjerski rat koji je u pojedinim djelovima srednje i zapadne Evrope ostavio pravu pustoš. Od 19. vijeka i istorijske pojave nacija, kao fenomena „sekularne religije“, crkve i vjerske organizacije gube političku lagitimaciju i dotadašnji značaj. Organizovana religija seli se sve više u sferu privatnosti, jer su moderna društva 19. i 20. vijeka prolazila kroz intenzivnu sekularizaciju. Čak i značaj globalno moćne katoličke crkve nije bio presudan u Drugom svjetskom ratu, iako taj primjer, s pravom navodite, jer je papa Pije XII, nerijetko nazivan i „Hitlerovim papom“, imao kontroverznu ulogu u dešavanjima tokom „totalnog rata“ od 1939. do 1945. da bi nakon rata upravo katolička crkva, organizacijom „pacovskih kanala“ učestvovala u skrivanju ratnih zločinaca. S druge strane, aktueni krvavi sukobi i zločini u Gazi, djelo su prije svega suprotstavljenih nacionalizama, a ne nužno religija. Uostalom, aktuelni rat u Ukrajini, izazvan ruskom agresijom, vode dvije najveće pravoslavne zemlje na svijetu. Takođe, aktuelni rat u Siriji uglavnom se, uz učešće Turske, vodi između muslimana. Tako da i dalje možemo reći da su nacije i nacionalizmi, kao ključni fenomeni političke legitimacije, pokretači ratova, dok su religije u drugom ili trećem planu.

PORTAL ETV: Kako običan pojedinac može da opstane u svijetu u kom je njegov uticaj podređen potrebama i interesima „viših sila“, a uloga u progresivnim društvenim promjenama svedena na minimum? Što misao da se „hrišćani ne boje smaka svijeta“ može donijeti običnom građaninu u svijetu neizvjesnosti?

BEŠLIN: Sekularizacija kao emancipatorski projekat moderne civilizacije, nosi i ideju individualizma i humanizma, kao ključnih elemenata oslobađanja ljudskog duha. Ne bi smio da postoji viši cilj od ljudskog života i njegove slobode, blagostanja i lične sreće. Danas smo neznatno bliže, nego prije 100 ili 200 godina, ostvarenju navedenih ideala, zapisanih u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina (1789) u Francuskoj revoluciji, američkoj Deklaraciji o nezavosnosti (1776), kao i Opštoj deklaraciji o pravima čovjeka u UN (1948). Ipak, totalitarni i autoritarni režimi, neki novi fašizam u 21. vijeku, nasuprot ovim idealima, brutalno manipulišu i negiraju sve principe humanosti, otvoreno zagovarajući nuklearne obračune, obećavajući smak svijeta i uništenje ljudske civilizacije. Takvi varvarski i monstruozni režimi biće najcrnjim slovima upisani u istoriju čovječanstva i najviše će štete donijeti narodima i društvima koje drže u ropstvu.